Draconian / In Somnolent Ruin

Draconian je početkom 2000-tih izniknuo u svojevrstan švedski odgovor na snažnu norvešku gothic/doom/death metal scenu koju su desetljeće ranije predvodili utjecajni THEATRE OF TRAGEDY i THE SINS OF THY BELOVED.

TOT je nakon dva uvodna albuma stilski poprilično ‘skrenuo’, a TSOTB nakon isto toliko (ukupno) objavljenih prestao s radom, pa se na tom metalnom spektru otvorilo lidersko mjesto. A baš se Draconian, u neko doba, pokazao kapacitetom za njihova nasljednika. Osnovan 1994. godine u Säffleu, subžanrovski je evoluvira(va)o kroz godine, usput vjerojatno osluškujući što se sve događa na sceni i na kraju se(be) našao unutar spomenute priče. Anders Jacobsson (vokali) i Johan Ericson (gitare, klavijature) preživjeli su sve promjene unutar benda, a dolazak Lise Johansson, 2001. godine, označio je finalnu fazu konsolidacije i konačni javni izlazak na scenu.

Debitantskim albumom “Where Lovers Mourn” (2003.) potvrdili su da se radi o kvalitetnom bendu, kojeg se s pravom počelo doživljavati ozbiljnim nasljednikom dvaju poviše imenovanih. Otada pa do danas Draconian se etablirao na, ili barem pri, vrhu spomenutog metalnog spektra. Doduše, nije da ima neku kontinuiranu, a posebno ne brojnu kvalitativnu konkurenciju, no sa svakim albumom dokazuje da ima puno toga za reći. Sebi i drugima. 

„In Somnolent Ruin“ je osmi album i stiže pet i pol godina nakon „Under A Godless Veil“, kojeg je, kao i prethodnika „Sovran“ (2015.) otpjevala Heike Langhans. Jedna od vodećih karakteristika koju donosi je povratak originalne pjevačice Lise Johansson. Ona se 2011. godine nakon svog, a i bendovog, četvrtog albuma „A Rose For The Apocalypse“, bila povukla iz osobnih razloga. Kad smo kod imena, kažimo da su, u odnosu na zadnji album, ovdje nova imena gitarist Niklas Nord i bubnjar Daniel Johansson, dok je Daniel Arvidsson, inače u bendu od 2005., gitare na prošlom, ovdje zamijenio basom. 

Premda će, u to smo uvjereni, Lisin povratak najvećim obožavateljima benda biti ključan razlog što će cijeniti ovaj album, treba kazati da on ne donosi nešto posebno drugačije ili različitije koncepcijske forme u odnosu na svoj prethodnike. Što ne znači da nije dobar. Naprotiv. 

Sumorna, teška, tmurna, tamno-oblačna, pesimistična, podosta i bezvoljna  atmosfera klonulog duha, zaogrnula je svojim gustim plaštem i ovaj otužan album. Na to mora biti spreman svatko tko se odluči ga poslušati, a da nije bio u doticaju s opusom benda. Što znači da treba biti i strpljiv i pun samopouzdanja. Baš kakav je glazbeni materijal. Fanovi Draconiana, pak, znaju što ih čeka i na to su spremni.

Teški aranžmani, spori, puzajući pasaži i melankolični zvučni horizonti ovaj album više naginju ka death/doom orijentaciji, dok ga teatralna atmosfera ispunjena osjećajem potpune neizvjesnosti, povlači prema gothicu. Baš ono, detaljan, profinjen, raskošan album prekrasne melankolične glazbe.

Lisini eterični, nježno-anđeoski, sjetni i emotivni, katkada i rezolutniji vokali, kombinirani s Andresovim demonsko-razdražljivim, (pre)važan je dio ove cjelovitosti. Njihova sjajna interakcija u kontinuitetu vas izlaže emotivnim izazovima, pravim vrtlozima strasti u pričama o smrti, ljubavi, depresiji ili nepovjerenju. No isto tako treba kazati da je muzikalnost jedna od ključnih karakteristika koja Draconian čini dobrim, osebujnim bendom kakav on jeste. I to je nešto što se ne mijenja, koliko god da se rotacija unutar line-upa dogodilo unatrag 3 desetljeća.

I dok atmosfera čini najznačajniji segment, ono što treba istaknuti je i raskošan, a opet jednostavan gitarski rad, koji se s povremenim naglašavanjem melodija i solaža uzdiže nad cjelokupnost instrumentalne kulise. S druge strane, iako očekivano snažne (i glasne), duboke, temeljite i mračne bas linije, a posebno one bubnjarske, niti u jednom trenutku ne zasjenjuju ostale segmente. Kreativne i precizne, (pred)vodeće, požrtvovne i podatne  i više su nego važan čimbenik ove guste, sabijene i, prije svega, zahtjevne glazbene cjeline. Uz spomenutu muzikalnost benda, osjećaj za tempo, ritam i melodiju, veliku ulogu odigrala je i primjerena produkcija. Rekli bi pogođena, ali pogođena može biti samo kada se radi nešto u što se netko razumije.  

 „I Welcome Thy Arrow“ i „The Monochrome Blade“, pjesma s nešto više prkosa u Lisnim vokalima, glazbeni su identitet Draconiana. „Anima“ je možda i najbolja stvar na albumu, s nešto više svjetlijih elemenata i melodičnijih pasaža u svoj toj tami, formirana (i) oko ‘čistih’ muških vokala Daniela Änghedea, koji je, usput, nekoć svirao s bendom. 

„The Face of God“ je doom metal obrazac, „Cold Heavens“ kombinira potisnuti tempo, energična je i ispunjena melodijama, a „Misanthrope River“ još jedan teži naslov death/doom strukture. Album zatvara višeslojna, najkompleksnija pjesma „Lethe“, koja se nakon dramatičnog uvoda, karakteristike gotovo svakog naslova, zvučno rasprsne, da bi joj najljepši dio bio sanjive gitare na ulazu u zadnju, također eksplozivnu trećinu.

Premda bi se i tako mogao zamisliti, „In Somnolent Ruin“ sebi ne djeluje umorno, a nama zamorno. Tek sumorno. Zanimljiv, intenzivan i svestran je to album složenog sustava s umjetničkim okvirom kakvog je Draconian postavio davnih godina. 

Dakle, kako je već kazano, ništa previše novo, ništa inovativno, ništa eksperimentalno, no zato postojano i – krajnje dosljedno. Draconian su po osmi puta napravili melankolični materijal s kojim će ljubitelji njihove glazbe, a vjerojatno i spomenutih metal kombinatorika, popuniti praznine kojima su ispunjeni zadnjih (dosta) godina.