Hotline TNT / Raspberry Moon

Oduvijek je bilo tako da netko nešto voli, a netko drugi istu stvar ne podnosi. Evo ja ne volim lubenice. I nikad mi nije bilo jasno kako netko može progutati metarsku šnitu ukrućene i aromom odbojne vode. Ali zato volim, recimo, šipak i nije mi teško potrošiti pola sata na minuciozno čišćenje istoga od gorkih dijelova kore, a kako bih onda za minutu progutao sve sočne sjemenke.

Shoegaze je jedan od onih glazbenih (pod)žanrova koje su mnogima ono što je meni lubenica. Oni skloni nježnijoj glazbi ju ne podnose zbog zvučnog zida u pozadini, a oni skloni žešćoj glazbi ju mrze zbog „cmizdravih“ vokala. Ostatak su malobrojni, oni kojima ta dihotomija baš odgovara, a u koje ubrajam i svoju malenkost.

Za neupućene, shoegaze je izrazito gitaristička glazba, ali te gitare u pravilu nisu čiste i sirove, već su opterećene ogromnom količinom raznih efekata, od fuzza i distorzije do reverba i koječega drugoga. Upravo zbog neumjerenog korištenja efekata, shoegazeri su (manje-više) primorani stalno gledati u pedale, pa odrađuju gigove buljeći u pod. Stoga su i dobili svoj naziv – „oni koji bulje u cipele“. Kao žanr, shoegaze se pojavio krajem 80ih, kao nastavak evolucije indie glazbe čije utjecaje je teško i pobrojati, ali načelno, seže od bubblegum popa i psihodelije 60ih, preko nezaobilaznih Velvet Underground do post-punka i dream popa Cocteau Twins. Mnogi će vam reći da su Jesus & Mary Chain prvi shoegaze bend ikada, a što je vjerojatno točno.

Vrhunac shoegaze manije dogodio se negdje početkom 90ih u Ujedinjenim Kraljevstvu, kada su na sceni bili Ride, Lush, Swervedriver, Pale Saints, Slowdive i mnogi drugi, predvođeni nedodirljivim kraljevima žanra – My Bloody Valentine. Tako je stvoren jedan mali, ali značajni ekosistem u kojem su postojale jasne distinkcije između onih sklonijih popu i onih sklonijih rocku – baš kao i na sveukupnoj razini popularne glazbe. Kako danas stasaju djeca onih koji su se tada ubijali shoegazeom, jasno je da je moralo doći do nekakvog revivala, pa danas postoji hrpetina mladih koji briju na spomenute bendove i pokušavaju ih emulirati, i nema dana da mi na Instagram feedu ne iskoči neki novi, ambiciozni bend sa svojom ponudom Spotify playliste. No, za razliku od prvog shoegaze vala koji je, uz nekolicinu iznimaka (ovdje moram spomenuti odlične Drop Nineteens, koji su, btw, ovih dana izdali album s ranim uradcima), bio ograničen na UK, većina ovih mladića i djevojaka dolazi nam iz SAD.

Hotline TNT su mladi Amerikanci iz New Yorka kojima je Raspberry Moon treći album. Djeluju kao klasični kvartet – dvije gitare, bas i bubanj. Predvodi ih stanoviti Will Anderson koji je i glavni autor i vokalist, a karijeru je započeo sam, tek nedavno dodavši u stalnu postavu još tri člana. Ostatak benda: Lucky Hunter (gitara), Haylen Trammel (bas) i Mike Ralston (bubnjevi). Za pripomenuti je i da su dobili ugovor sa Third Man Records, indie etiketom kojoj je vlasnik, glavom i bradom – veliki Jack White. Kada se tome pridoda i spomenuti shoegaze revival, jasno je da je za ove dečke samo nebo limit. Zato i ne čudi da su vodeći glazbeni opinion makeri dočekali album panegiricima.

Raspberry Moon traje svega 35 minuta, što je potpuno primjereno post-punk/indie filozofiji. Album čini 10 pjesama i jedan „intermezzo“ zgodno nazvan „Transition Lens“ koji dijeli nastupnu „Was I Wrong?“ od ostatka albuma. A upravo ta pjesma i jest nešto drugačija od ostatka, na način da ima distinktivni gitarski solo i čvrstu vokalnu dionicu – očito slično onome što su radili indie velikani Dinosaur Jr koje bi malo tko svrstao u shoegazere, ali su zasigurno jedan od uzora. Pridodajmo tome i da se zadnja pjesma na albumu zove „Where U Been“, kako se zove i najpoznatiji album spomenutih dinosaura, pa ti vidi…

Tematski, album se kreće u vrlo uskom krugu omladinskih opsesija – od prekinutih veza do nesnalaženja u društvenim tijekovima. Tekstovi su osobni i kratki – „The Scene“ ima samo 14 riječi, a ni ostali nisu značajno duži. Kratko i jasno.

Da skratim, Raspberry Moon je jedan od onih albuma kojima je, slušajući ga van konteksta, teško pronaći manu. Nevjerojatno je ujednačen, kako glazbenim izričajem i kvalitetom materijala, tako i produkcijski. Zvuči kao jedna cjelina i nema nijednog „filera“. Većina pjesama je furiozno odsvirana…dobro, ne baš tako furiozno kako bi ih odsvirali neki trash metalci, ali u okvirima nekog west coast punka (Green Day, The Thermals, Offspring,…). Sveukupno, Hotline TNT me najviše podsjećaju na Ride, iako ima tu i zvukova kakve su proizvodili My Bloody Valentine i (još uvijek proizvode) Slowdive. U slojevima glazbenog zida koji su nam ponudili možete pronaći mnoštvo „udica“, i to u svakoj od dionica – od vokalnih do povremenih klavirskih. Kao takav, Raspberry Moon može poslužiti kao savršena glazbena kulisa dok sa frendovima ispijate pivce prije večernjeg izlaska na neki rock koncert. Zajamčeno će vas „nabrijati“. A i sa svakim slušanjem zvuči sve bolje.

No, s druge strane, Raspberry Moon ne nudi nešto što već nismo čuli. Za spomenutu svrhu jednako vam može poslužiti i neki mix tape sa snimkama gore spomenute ekipe s početka 90ih. Kolikogod im pjesme bile dobre, nećete tu naći neku „Unfamiliar“ ili „Leave Them All Behind“ (Ride), ni „Soon“ ili „Only Shallow“ (My Bloody Valentine), a ni „Freak Scene“ (Dinosaur Jr.) ili „Machine Gun“ (Slowdive), niti bombastičnu „A.C.D.“ (Nothing), pa ni prekrasnu „Sleep“ čeških (!) shoegazera The Naked Souls. Ne bih htio zvučati kao oronuli nostalgičar, jer se doista veselim ovom novom valu shoegazera, ali uza sve svoje kvalitete, Hotline TNT nam nisu ponudili ništa novo, iako se radi o jednoj respektabilnoj reiteraciji žanra. 

Bit će zanimljivo pratiti u kojem smjeru će se Hotline TNT razvijati. Budu li išli u smjeru spomenutih Dinosaur Jr, morat će dodatno izbrusiti svoje gitarističke vještine. Ako, pak, ostanu u sadašnjim gabaritima, postoji realna opasnost od klišeja – upravo ono što je svelo shoegaze na usku nišu fanova u prvoj iteraciji (uz iznimku My Bloody Valentine koji su ostali zapisani kao nedodirljive veličine). Vrijeme će pokazati, a zasad…četiri zvjezdice uz mali kredit (-4).

P.S. 

Ako vam leže shoegaze i dream-pop, svakako potražite spomenute The Naked Souls. Izdali su jedan EP i jedan album koji su danas više nego rariteti, ali ako se služite SoulSeek P2P servisom, naći ćete ih negdje. Već sama činjenica da su iz Praga i da su ovakvu glazbu radili početkom 90-ih mora vas zaintrigirati.