Jadran Dučić Čićo / Somewhere On The Other Side

Nije teško popuniti splitsku ligu bubnjara: Joško Radić, Matko Jelavić (ex Metak), Dražen Krolo (ex Osmi putnik), Peco Petej (ex Time, Indeksi), Jan Ivelić (Waveform, Jan Pele Dalmotion), Milo Vasić aka Jasmin Stavros (ex More), Danijel Stojan (Hrvatske Ruže, Osmi putnik), Viktor Margan (Čuvari svirala), Zoran Ukić (Daleka obala), Vlado Kragić-Marinić (Otprilike ovako). Tom nizu neizostavno treba nadodati ime Jadrana Dučića-Čiće, poznatijeg kao člana benda Black Coffee.

Par riječi autora o albumu: „Želio sam snimiti nešto sa splitske klupske scene o kojoj se malo toga zna. Moji korijeni u glazbi su od 70-tih godina u bluesu, rocku, jazz i simfo rocku. U jednom periodu života Eric Clapton i Allman Brothers bili su mi sve. Da ne govorim o bendovima poput Deep Purple, Led Zeppelin, Santana. Kasnije me John McLaughlin odvukao u drugom smjeru, ali korijene ne napuštaš tako olako. Tako sam na ovom albumu okupio ljude koji imaju takve temelje i s kojima se generacijski razumijem. Naravno, u ovim izvedbama osjećaju se utjecaji stilova koji su nam kasnije privukli pažnju. Izvedbe imaju nekakvu meditativnu i space dimenziju zbog kojih sam ubacio ovo „other side“. Ovo smatram jednim nepretecioznim albumom, više je kao  uspomena na staru glazbu koje će ostati evidentirana nama za gušt.

A ovo su glazbenici koji su snimili ovaj album:  Miro Ljubenkov, stari je samozatajni gitarist, veliki poklonik McLaughlina s kojim sam davne 1982 godine svirao u grupi Spectrum. Ne znam točno što se dogodilo da nije napravio nešto veliko u karijeri, velika je to šteta. Aranžirao je neke od kompozicija.

Gitarist Leon Jurić član je benda Flystone, basist Goran Slaviček Salko također je član istog benda, kao i član kultnog splitskog benda Otprilike Ovako. Basist Nenad Bego legendarni je splitski glazbenik, svirao je u mnogim rock grupama (Tutti Frutti, Pro Arte, svirao je s Meri Cetinić, Zoricom Konđom). Trubač Ivo Jerkunica je nešto mlađi od ostatka benda (Savannah Expression, New Gondoliers, Maja Rivić & Quintet). Flautist i klavijaturist Zvonimir Boldin bio je član grupe More, veliki je ljubitelj simfo rocka. Moja uloga se svela na inicijatora i pokretača, jer izgleda da sam još jedan idiot kojem je stalo da se stara glazba ne zaboravi.“

Sve ovo što je Čićo naveo osjeća se od prve note, ovog, nazovimo ga odličnog jamminga s glavom i repom, glazbe sa stavom koja je po mom skromnom mišljenju daleko od toga da bude nepretenciozna. Naprotiv ovo je homage jednom dobu, nepovratno prošlom, kada su glazbenici s koncerata izlazili sa štitom ili na njemu. A ova izvrsna ekipa provjerenih glazbenika  očito je na svojim „starim“ leđima ponijela teške štitove. Ako ove uratke glazbenici smatraju svojim guštom, za konzumente (makar za mene) ovo treba biti glazba za dušu i tijelo. Glazbena je ovo avantura obojana nepredvidljivim nijansama i uzbudljivim rješenjima u kojima glazbenici briljiraju na tehničkoj, ali i emocijonalnoj upečatljivosti. Nije to klasična improvizacija, to je dobro osmišljen i realiziran koncept ovih iskusnih glazbenika kojima pripadnost pomodnim trendovima nije imperativ.

Cjelokupan materijal predstavlja gotovo gastronomski užitak, glazbeni je ovo sandwich u kojem je između ukusnih korica smješten još ukusniji nadjev.

Otvarajuća „Samba“ nije puko kopiranje suverenog Santaninog nastupa na Woodstocku s kojim je otvorena jedna od uzbudljivih stranica rocka. Na nju se logično nastavlja i „Doors“, još jedna pametno realizirana i osmišljena varijanta „Riders on the storm“ u kojoj flauta, gitara i ambijentalno/pastoralne klavijature preuzimaju glavne uloge, davši ovom biseru skroz novi život.

Iz samo ove dvije inicijalne obrade, očito vođene nostalgijom logično je zaključiti kakav destilirani složenac harmonija, reda i sloge nas očekuje u nastavku u kojem je neizbježnih 6 i kusur minuta posvećeno jazzu, točnije George Bensonovoj „Thunderwalk“ kojoj je za ovu priliku umetnut prefiks „Space“, a u kojoj je Ivo Jerkunica odsvirao maestralan, nabrijani solo.

Poznato je da na svakom koncertu Black Coffee Čićo ima svojih bubnjarskih pet minuta zanosa i euforije, dio njegovog neospornog umijeća predstavljen je u intru „Thoughts in Stone“, s nedvojbenom psihodeličnom atmosferom.

Na nedavnom koncertu Black Coffee i Uršule Najev u splitskoj Lori najavljeno je kako Čićo odlazi u (nominalno, na svu sreću) u mirovinu, što i nije tako loše, mogao bi se (i trebao) posvetiti stvaranju još ovakvog materijala koji bi svoje mjesto pod suncem s lakoćom pronašao među glazbenim sladokuscima.

Uvjerenja sam da bi prezentacija u živo, na primjer u Hrvatskom domu u Splitu  bila baš puni pogodak, bio bi to, siguran sam, jedan od nezaboravnih koncerata kakvih je gladna splitska publika.

Kod mene je ovaj album proizveo pristojnu dozu dopamina.

A kod vas?