Katatonia / Nightmares as Extensions of the Waking State

Nakon nešto više od dvije godine i albuma Sky Void of Stars, Katatonia se vraća s trinaestim studijskim albumom Nightmares as Extensions of the Waking State. I dok naslov djeluje pretenciozno dugačak, njegova simbolika savršeno ocrtava ono što ovaj bend njeguje već desetljećima, ono stanje između sna i budnosti, između boli i ljepote. Već prva pjesma, “Thrice”, daje naslutiti da se Katatonia ne namjerava žuriti niti nam pružiti nešto neočekivano. Otvara se na pomalo čudan način, a onda klizi u poznatu, ali efektivnu mješavinu melankolične dinamike i sumornog mira. Slijedi “The Liquid Eye”, s atmosferom sličnom Dead End Kings eri. “Wind of No Change” stoji u sredini albuma kao svojevrsni antipod svemu što naslov sugerira, nema promjene, nema pokreta, već se u središtu pjesme nalazi osjećaj stajanja, zamrzavanja na mjestu i emotivne blokade. Pjesma je to koja nosi težinu u negaciji promjene. Kao da vjetar puše, ali ništa se zapravo ne miče. Dobra pjesma je “Lilac”. Ona  uspijeva spojiti doom nasljeđe s gotovo radiofoničnim refrenom. Ovdje  je vokal Jonas Renkse nekako izražajniji, naravno ostaje u zoni tuge.  Novi gitaristi, Nico Elgstrand (ex-Entombed AD) i Sebastian Svaland (Letters from the Colony), nenametljivo osvježavaju zvuk. Gitare su „mesnatije” nego na City Burials, dok klavijature i dalje grade atmosferu u pozadini, bez prevelikh pretjerivanja. Produkcijski, album zvuči iznimno zrelo, bez prenatrpanosti. Središnji dio albuma, nažalost, bar se meni čini, lagano gubi snagu. Pjesme poput “Colossal Shade” i “Vortex Field” ne nude značajniji emotivni ni bilo koji drugi vrhunac. Ali  “The Light Which I Bleed” uvodi teže, skoro pa doom-metal elemente, a posljednja pjesma  “In the Event Of” donosi vrlo dobar rif i laganu, sporu tugu koja jest karakteristična za Katatoniu. 

Poetski album ostaje vjeran Katatonia temama otuđenje, introspektivnost i emocionalnu patnju (ako se to uopće može tako opisati). Ipak, tekstovi su manje izravni i više simbolički, kao sve nam je poznato, ali iskrivljeno i sporo. Katatonia  i glazbeno i tekstualno gradi tjeskobni ambijent koji funkcionira najbolje kad se sluša pažljivo. Uistinu, za slušanje ovog albuma, ali i Katatonie, je potrebna dobra koncentracija, svakako nisu ‘igrači na prvu loptu. 

Naslovnica albuma privlači pažnju. Mistična šumska scena s jelenom, čije prisustvo djeluje istovremeno spokojno i prijeteće. Je li vatra izvire iz samog jelena ili on gori nije jasno Sve je obojeno u tamno-smeđe i sive tonove s crvenkastim akcentima. Sve stilski u skladu s Katatonijinim prepoznatljivim glazbenom jezikom.

Nightmares as Extensions of the Waking State nije album koji donosi nešto novi. Katatonia  kao da igra na sigurno, tako da bi se koji zlobnik mogao našaliti i reći kako je ovaj album svojevrsno samo-ponavljanje. Drugi, pak, mogu tvrditi kako je Katatania dosljedna sebi i svom  atmosferičnom zvuku i stilu koji se osjeća u svakom tonu. Album ne nudi ništa posebno nova, ali nudi ono u čemu je Katatonia dobra, sporu / tužnu atmosferu koja polako ali duboko ulazi pod kožu.