Lady Gaga / Mayhem

Lady Gaga je tijekom karijere često mijenjala smjer, ali njezini najbolji trenuci uglavnom nastaju kada se vrati spoju popa, teatralnosti i elektronike. Mayhem upravo tu nalazi svoje najjače uporište. Album zvuči kao pogled unatrag prema vremenu The Fame Monster i Born This Way, ali nije tek pokušaj reciklaže. Produkcija je gušća, mračnija i modernija, a synthpop utjecaji daju pjesmama hladan i gotovo industrijski sjaj.

Uvodna Disease odmah postavlja smjer u kojem će teći album Pulsirajući bas, tijesni elektronski ritam i čvrsti vokal vraćaju Gagu u ulogu izvođačice koja najbolje funkcionira kada se vrati svom nekonvencionalnom pop izričaju. Pjesma djeluje kao logičan nastavak mračnijih trenutaka iz njezina ranijeg opusa, no produkcija je dovoljno suvremena da ne ostavlja dojam pretjerane nostalgije.

Abracadabra još je uvjerljiviji trenutak. Ritam je neumoljiv, refren ulazi u uho, a synthovi prizivaju europski klupski pop osamdesetih i devedesetih. Gaga ovdje ponovo shvaća melodramu kao temeljno pop-sredstvo: svaki prijelaz je dramatičan, ali pjesma pritom ne gubi jasnoću. U vremenu kada se velik dio mainstream popa povlači prema tišim i intimnijim aranžmanima, Abracadabra bez zadrške bira reflektore, koreografiju i prenaglašene emocije.

Sličnu energiju zadržava Garden of Eden. Aranžman je svijetao i nemiran, melodija se neprestano kreće, a refren pokazuje koliko Gaga i dalje dobro razumije senzibilitet po-glazbe. Ovo nije glazba koja traži mirno slušanje u pozadini. Pjesme su pisane za pokret, glasnoću i prostor u kojem ritam postaje važniji od svakog pojedinačnog detalja.

Perfect Celebrity donosi grublji i agresivniji zvuk. Gaga se vraća temi javne slike i odnosa između izvođačice i osobe iza nje, ali bez pretjeranog samosažaljenja. Pjesma je nervozna, gotovo mehanička, s refrenom koji zvuči kao unutarnji sukob pretvoren u slogan. U tom trenutku Mayhem najbolje opravdava svoj naslov: album namjerno spaja melodiju, buku, camp estetiku i nelagodu.

Vanish Into You ublažava tempo, ali zadržava raskošnu produkciju. U njoj se mogu čuti tragovi osamdesetih, osobito u širokim sintesajzerskim podlogama i dramatičnom rastu pjesme. Gaga ovdje pjeva s manje teatralnog odmaka, a više emotivne neposrednosti. Refren je jedan od najboljih na albumu i pokazuje da joj za snažan trenutak nije uvijek potreban agresivan ritam.

Srednji dio albuma donosi nekoliko zanimljivih zaokreta. Killah se oslanja na funk, prljaviji bas i gotovo kabaretsku izvedbu. Pjesma djeluje kao spoj klupske elektronike, Princeova nasljeđa i Gagine sklonosti prema grotesknom. Zombieboy nastavlja u razigranijem tonu, s izraženim disco utjecajima. Takvi trenuci dobro predstavljaju dobro odmorište jer albumu daju efekt prozračnosti.

LoveDrug i How Bad Do U Want Me bliže su klasičnom popu. Potonja posebno priziva sjajni synthpop osamdesetih, s melodijom koja djeluje poznato već pri prvom slušanju. To je istodobno njezina prednost i slabost. Pjesma je ugodna i precizno napravljena, ali uz odvažnije trenutke albuma djeluje pomalo sigurno. Mayhem je bolji kada Gaga riskira, pretjeruje ili namjerno narušava uglađenost.

Don’t Call Tonight ima odličnu atmosferu i jedan od elegantnijih aranžmana, premda ne ostaje u pamćenju jednako dugo kao najjači singlovi. Shadow of a Man vraća ritam u prvi plan i spaja disco, synthpop i pop-funk. Produkcija je slojevita, a Gaga vokalno zvuči opuštenije nego u prvom dijelu albuma.

Pred kraj se tempo ponovno smiruje. The Beast ima dramatičnu, gotovo rockersku težinu, dok Blade of Grass donosi nježniji završetak glavnog dijela albuma. Balade ovdje nisu toliko upečatljive kao plesne pjesme, ali javljaju se kao odlična protuteža pjesmama u kojima dominira elektronika. Gaga je uvjerljiva i u tim sporijim trenucima, premda Mayhem svoj puni identitet zadobiva u synthovima, basu i ritmu.

Die With a Smile, snimljena s Brunom Marsom, odvojena je od dominantne estetike albuma. Riječ je o velikoj baladi, koja se oslanja na vokalnu kemiju i klasičnu strukturu. Pjesma je dojmljiva i efektna, no nakon svega što joj prethodi više zvuči kao filler nego kao prirodan završetak. Njezina toplina i organski aranžman odudaraju od hladnijeg, sintetičkog svijeta ostatka izdanja.

Najveća snaga Mayhema leži u produkciji. Sintesajzeri nisu ukras, nego nosivi zidovi albuma. Povremeno zvuče hladno i metalno, potom raskošno i nostalgično, a u najboljim trenucima istodobno stvaraju osjećaj klupske euforije i popa s autentičnim potpisom. Gaga se u takvom okruženju snalazi prirodnije nego u pokušajima da se prilagodi aktualnim pop-trendovima.

Album ipak nije bez slabijih mjesta. Sredina je nešto manje ujednačena, a nekoliko pjesama previše se oslanja na produkciju. Pojedini refreni djeluju kao slabije verzije ideja koje su drugdje izvedene uvjerljivije. Ipak, ukupni dojam ostaje vrlo dobar jer album ima jasnu estetiku, nekoliko izvrsnih singlova i dovoljno raznolikosti da održi pozornost.

Mayhem je Gaga u izdanju koje joj najbolje pristaje: glasna, teatralna, pomalo mračna i potpuno svjesna moći dobro oblikovanog popa. Synthpop utjecaji nisu tek ljubavno pismo prošlosti, nego temelj na kojem gradi suvremen i prepoznatljiv zvuk. Nije riječ o njezinu najboljem albumu, ali je riječ o jednom od najzabavnijih izdanja u njezinoj diskografiji.