American Football / American Football (LP4)

Najprije mala izjava o ograničenju od odgovornosti…nekako me zaobišlo svo to (midwest) emo „ludilo“ iz druge polovine devedesetih. U jednom sam momentu natrčao na Jeremyja Enigka i njegove Sunny Day Real Estate i The Fire Theft, pa sam ih preslušavao neko vrijeme, ali nikad prije nisam čuo da postoji bend koji se zove American Football. A kamoli da sam znao ili mogao znati da su oni nekakve apsolutne legende i „bogovi“ na toj sceni. Što ne znaš – pročitaš i naučiš, pa se onda napraviš pametan i kažeš da u ovi dečki iz Illinoisa, te da su sa već svojim prvim albumom (1999.), ali sa malim odmakom (kako to i priliči „legendama“) sakupili kult sljedbenika. Pa su onda nestali sa scene i vratili se nakon punih 17 godina s drugim. Pauza do trećeg je trajala samo tri ljeta, a onda su opet nestali na sedam godina. Kako su per definitionem zaokupljeni svojim emocijama, dečki si nisu dali truda imenovati svoje albume, pa su ostali prepoznatljivi samo po ilustracijama na omotima, a referira ih se po redu objavljivanja.

Glavna faca je stanoviti Mike Kinsella, školovani glazbenik sklon jazzu koji je, nakon obnove benda 2016., dovukao svoga bratića Natea i pridružio ga suosnivačima Steveu Holmesu i Steveu Lamosu. U početku karijere, Mike je bubnjao, pa je, obzirom na sklonost jazzu, „zabludio“ udarajući čudne ritmove sa neuobičajenim taktovima. I to je razlog zašto se njihovu glazbu danas karakterizira kao „matemetički rock“ (math rock). No, dosta faktografije.

Kad pustite LP4, već u prvim taktovima će te skužiti da je ovo jedna sasvim drugačija zvjerka i da nije riječ o nekim regularnim indie klincima. American Football zvuče ozbiljno. Čak bih rekao – superozbiljno. Njihovi zvukobrazi (soundscapes) su pomalo tmurni (na koncu, oni su „emo“) i, unatoč razmjerno minimalističkim aranžmanima, izrazito slojeviti. Uz uobičajeni instrumentarij, ovdje ćete naići i na vibrafon, harfu, klavir i trubu, dozirane taman toliko da daju sve potrebne začine sjajnim gitarskim poigravanjima i Mikeovom nježnom i kompetentnom vokalu. Naravno, ovdje nema masturbatorskih solaža – dečki radije „otpikaju“ neku zgodnu frazicu i s njom se poigraju preko dominantnog zvuka bubnja koji tako sjajno produciran da štogod jedan od dva Stevea radio, ni u jednom trenutku ne ometa doživljaj. Jer, ovdje je bubanj punopravni instrument, a ne samo nekakvo metronomsko pomagalo.

Kako i priliči pravom emo bendu, ni American Football ne daje ni pet para za strukture pjesama. Kod njih vam to otprilike izgleda tako da počnu pjesmu, pa kud god ona odvede. No, nije to baš neki kaos ili lutanje – prije to možemo nazvati malim vrludanjem, baš onakvim kakvo koriste u gitarskim frazicama, omekšanim sa malo jeke i reverba. Sve to stvara jednu zanimljivu, blago jezivu atmosferu, sasvim sukladnu porukama o otuđenosti, gađenju naspram establišmenta i „fuck you all“ stavu. Jer kako kaže Mike:

Ladies and only the gentlest of men, please
Fuck you
I already said I’m sorry for everything and I won’t say it again
Well, I wasn’t made to live on a stage
I’ve made too many mistakes
I’ve no hope for redemption and no soul to save

Na LP4 nećete naći bržih (unatoč ponekad frenetičnom bubnjanju) ili (nedajbože) plesnih pjesama. Ovo je kontemplativna i melankolična glazba koju neki ne podnose i definitivno nije crowdpleasing, ali kako to obično biva, Vrag je u detaljima. A ovdje sjajnih, prekrasnih melodijskih detalja ima posvuda. Od već spomenutih predenja po gitarama, do duhovitih upada trube („The One With The Piano“, „Wake Her Up“, „Lullabye“) i ponekog sjajnog backinga na harfi, vibrafonu i violini. Nekad prevlada malo (pravedničkog) bijesa, pa se pjesma pri kraju malo ražesti („Man Overboard“, „Bad Moons“), ali sveukupno, ovo jest slika jednog oblačnog jesenskog poslijepodneva u nekoj od američkih vukojebina, a ta slika nekome može biti depresivna. Zato, uzimajte ovo s mjerom i oprezno jer je riječ o potentnom lijeku (ili otrovu) koji se dozira „uz nadzor“.

Eh, da…valja spomenuti i sjajne back vokale (jel se to tako zapisuje?) koji diskretno, ali učinkovito dodaju teksturu sjajnim aranžmanima. Općenito, produkcija je baš, ali ono baš – savršena. Kako rekoh, ovo je ozbiljno djelo.

Malo kasnim s ovom recenzijom, ali nije da ju nisam krenuo pisati odmah kad je album izašao, nego sam bio malo šokiran. Ostao sam bez teksta jer nisam očekivao ovako ozbiljan album, pa sam pustio da „raste na mene“ („to grow on me“) ili da ga zaboravim. Naravno, dogodilo se ono prvo i nije mi izlazio iz glave u proteklih mjesec dana. A kako ima dosta sličnosti s recentnim uratkom sjajnih The Orielles koji sam već nahvalio, ne mogu a da mu ne pridodam jednu peticu i epitet ozbiljnog kandidata za album godine. U najmanju ruku, vrijedi ga posjedovati na nekom trajnom mediju jer ću mu se, bez imalo sumnje, često vraćati. Dakle, Mike i ekipa…sjednite…pet!