Deep Purple / SPLAT!

Taman kad čovjek pomisli da je to – to, da će završiti svoju dugu glazbenu priču i odmarati u zasluženoj mirovini, Deep Purple (ob)javi da se tako nešto neće dogoditi. I složi novi album. „SPLAT!“ je tako njihov dvadeset i treći studijski, a u nekim su intervjuima, uz turneje koje održavaju u kontinuitetu, najavili da već pišu nove pjesme. Dakle, nemaju namjeru (samo) čuvati svoju bogatu kolekciju glazbenih relikata, već ju svako malo nadopunjavati novim sadržajima – skorim reliktima.

I bogme, ne ju samo nadopunjavati, već i biti poprilično kreativan, zanosan i zanesen u tom procesu. Idejno, „SPLAT!“ je Ian Gillan osmislio tako da kraj čovječanstva ne istražuje u nekom surovom apokaliptičnom smislu, kao uništenje svih i svega, već nešto kao metamorfozu lišenu samog fizičkog postojanja. Otprilike kao transformaciju u metafizičko stanje.

Bez neke koja bi posebno odskakala iz cjeline, a uz to što imaju realistični ambijentalni naboj, popriličnu (glazbenu) težinu, pjesme su kvalitativno ujednačene, maksimalno slušljive, kompaktne, energične, dinamične, duboke i strastvene. S jasnom glazbenom i liričkom porukom, sofisticirano, gotovo pa perfektno odsvirane i otpjevane. Dakako, bez izraženijih Ianovih vokalnih ekshibicija u smislu prevelikih odstupanja u korištenju raspona glasa, ali još uvijek dovoljno snažnih, živahnih i karakternih da suvereno predvode zahtjevan instrumentalni spektar zvukova.

Simon McBride, čiji je ovo drugi album s bendom, dobio je mnogo prostora u strukturama pjesmama i impresionira njegovo samopouzdanje u gitarističkom radu, kojeg obilježavaju ‘muški’, nabildani hard ‘n’ heavy riffovi i izuzetno ugodne, melodične solaže („The Only Horse in Town“). Don Airey se i ovdje u najvećem formatu izražava kroz Hammond orgulje, no i sa značajnim jazz / synth poigravanjima i razigravanjima, što diže stupanj dinamičnosti u svakoj pjesmi. Može se slobodno kazati da zvuk klavijatura definira i ovaj album, kojeg obilježavaju i neodoljivo šarmantne i vitalne Glover/Paice ritam sekcije. 

Prvi dio albuma djeluje nekako kao više integriran u 70-e, s korijenima u retro hard rock / heavy metal / blues zvuku. „Arrogant Boy“ je tako brži naslov s umirujućim središnjim dijelom, „Diablo“ sadrži obilje melodijskih linija, razigrane solaže i utjecajne Hammonde, a „Lunatic“ je hard rock u maniri onih iz najboljih godina benda.

Druga polovica je šireg glazbenog konteksta, ističe se razigranošću, kontroliranom brzopletošću, rasplesanošću i spontanom opuštenošću, kombinirajući hard rock, pop rock, jazz, funk, pa i progresivne ideje. Prije svih u “Jessica’s Bra”, „Guilt Trippin’“, pa i u „My New Movie“, jednoj od najenergičnijih pjesama, s jakom heavy metal razboritošću. 

Album odjavljuje pjesma „SPLAT!“, u kojoj izbalansirani omjer klasičnog i osvježenog Deep Purple zvuka ponajviše dolazi do izražaja. Nešto što bi bila i njegova cjelovita esencija – afirmativni spoj starog i novog zvuka.

Nakon brojnih recikliranja unatrag mnogo godina, s albumima koji su mahom zvučali kao da su pravljeni od ostataka s onih prethodnih, „SPLAT!“ je ispao iznenađujuće dobro djelo.

Djelo koje se istovremeno čini i ukopano u rovovima glazbene tradicije banda i osvježeno, sklono avanturističkim izazovima. S kojim bi sretni mogli biti svi ljubitelji Deep Purplea, a i koje je pokazalo da dečki spremni, i u dobroj formi, dočekuju 60. rođendan.