Deep Purple – legende hard rocka
Deep Purple jedan je od najvažnijih i najutjecajnijih rock sastava svih vremena. Osnovan 1968. u Hertfordu u Engleskoj, bend je tijekom gotovo šest desetljeća prošao kroz brojne promjene postave, različite glazbene faze i povremene prekide rada, ali je pritom ostao jedna od ključnih institucija hard rocka. Njegov spoj snažnih gitarskih riffova, virtuoznih sola, Hammondovih orgulja, klasičnih utjecaja i izrazito energične ritam-sekcije snažno je utjecao na razvoj hard rocka i heavy metala. Deep Purple danas ima glazbeni opus koji se proteže kroz sedam desetljeća, a bend navodi da je prodao više od 120 milijuna albuma.
Godine 2016. Deep Purple primljen je u Rock and Roll Hall of Fame, čime je i službeno potvrđen njegov povijesni značaj za razvoj rock glazbe. Institucija ga opisuje kao jedan od sastava koji su utrli put heavy metalu, ističući njegovu sposobnost spajanja orkestralnih utjecaja s izrazito snažnim rock zvukom.
Početak priče 1968. godine
Deep Purple osnovali su 1968. godine Ian Paice, Jon Lord, Ritchie Blackmore, Nick Simper i Rod Evans. Iako će se sastav tijekom godina višestruko mijenjati, upravo će Ian Paice ostati jedina konstanta u povijesti benda i jedini član koji je sudjelovao u svim njegovim razdobljima.
Prva postava nije odmah krenula prema zvuku koji danas povezujemo s Deep Purpleom. Početni repertoar sadržavao je autorske pjesme, ali i obrade, a bend je u svojim prvim godinama kombinirao psihodelični rock, pop, blues i progresivne elemente. Veliki rani uspjeh donijela je obrada pjesme „Hush“, koja je 1968. postala njihov prvi veliki međunarodni hit i dosegnula četvrto mjesto američke pop-ljestvice.
Već tada bilo je jasno da Deep Purple neće biti običan rock sastav. Posebno se izdvajao Jon Lord svojim pristupom klavijaturama i Hammondovim orguljama, dok je Ritchie Blackmore razvijao prepoznatljiv gitarski stil koji će poslije postati jedan od temelja zvuka benda.
Od psihodeličnog rocka do hard rocka
Prva tri albuma – Shades of Deep Purple i The Book of Taliesyn, oba iz 1968., te Deep Purple iz 1969. – predstavljala su razdoblje traženja vlastitog glazbenog identiteta.
Velika promjena dogodila se 1969. dolaskom pjevača Iana Gillana i basista Rogera Glovera. Njihov dolazak doveo je do stvaranja čuvene postave Mk II, uz Blackmorea, Lorda i Paicea. Upravo će ta petorka postati najpoznatija postava u povijesti Deep Purplea i snimiti albume koji će definirati hard rock.
Prijelomni trenutak bio je album Deep Purple in Rock, objavljen 1970. godine. Bio je to četvrti studijski album benda i prvo studijsko izdanje bez osnivača Roda Evansa i Nicka Simpera. Album je označio veliki zaokret prema tvrđem, snažnijem i agresivnijem zvuku te postao probojno izdanje Deep Purplea u Europi.
Na albumu su se našle pjesme poput „Speed King“ i „Child in Time“, koje će postati trajni dio koncertnog repertoara benda.
Zlatno razdoblje: Fireball i Machine Head
Nakon uspjeha albuma In Rock, Deep Purple nastavio je ubrzano razvijati svoj zvuk. Album Fireball iz 1971. dodatno je učvrstio njihov status jednog od vodećih hard rock sastava, a potom je 1972. uslijedio album Machine Head, jedno od najvažnijih izdanja u povijesti rock glazbe.
Machine Head donio je pjesme koje su postale dio kolektivnog sjećanja na rock: „Highway Star“, „Lazy“, „Space Truckin’“ i, prije svega, „Smoke on the Water“. Riff iz posljednje navedene pjesme jedan je od najpoznatijih u povijesti popularne glazbe.
Posebno mjesto zauzima i koncertni album Made in Japan, snimljen tijekom japanske turneje 1972. godine. Na koncertima u Osaki i Tokiju Gillan, Blackmore, Lord, Glover i Paice pretvorili su pjesme iz studijskog repertoara u duge, eksplozivne koncertne izvedbe, čime je album postao jedno od najcjenjenijih koncertnih izdanja u povijesti rocka.
Upravo je koncertna improvizacija bila jedna od ključnih posebnosti Deep Purplea. Bend nije bio samo skup glazbenika koji reproduciraju studijske snimke, nego sastav čiji su članovi na pozornici međusobno komunicirali kroz dugačke instrumentalne dionice, improvizacije i sola.
Promjene postave i razdoblje Mk III
Nakon albuma Who Do We Think We Are iz 1973. Ian Gillan i Roger Glover napustili su bend. Uslijedila je nova postava u kojoj su se pojavili pjevač David Coverdale i basist Glenn Hughes. Riječ je o razdoblju koje se danas najčešće označava kao Mk III.
Nova postava objavila je albume Burn (1974.) i Stormbringer (1974.), a zatim je uslijedio Come Taste the Band (1975.), na kojem je Ritchieja Blackmorea zamijenio Tommy Bolin.
Iako se zvuk benda u tom razdoblju udaljavao od klasičnog hard rocka ranih sedamdesetih i sve više uključivao elemente funka i soula, Deep Purple je i dalje zadržavao prepoznatljivu instrumentalnu snagu.
Godine 1976. bend je prestao djelovati. Razdoblje između 1976. i 1984. obilježili su različiti samostalni projekti bivših članova, ali i činjenica da je nasljeđe Deep Purplea nastavilo snažno živjeti na rock sceni.
Veliki povratak 1984.
Jedan od najvećih trenutaka u povijesti benda dogodio se 1984., kada se okupila klasična postava Mk II: Ian Gillan, Ritchie Blackmore, Roger Glover, Jon Lord i Ian Paice. Bila je to prva prilika nakon 1973. da se ta petorka ponovno nađe zajedno u studiju i na pozornici.
Povratnički album Perfect Strangers objavljen je 1984. godine i pokazao da interes publike za Deep Purple nije nestao. Bend je nakon albuma krenuo na veliku svjetsku turneju, čime je potvrdio da se ne radi samo o kratkotrajnom povratku nekadašnjih rock zvijezda.
Uslijedio je album The House of Blue Light 1987. godine. No, unutarnje napetosti ponovno su dovele do promjena. Ian Gillan nakratko je napustio bend, a zamijenio ga je Joe Lynn Turner. Album Slaves and Masters objavljen je 1990. godine.
Gillan se ponovno vratio, a 1993. objavljen je The Battle Rages On…. Uslijedio je još jedan odlazak Ritchieja Blackmorea, nakon čega je gitarist Steve Morse preuzeo njegovu ulogu.
Steve Morse, Don Airey i novo poglavlje
Steve Morse pridružio se Deep Purpleu 1994. godine i ostao njegov gitarist gotovo tri desetljeća. Njegov dolazak označio je početak dugog i stabilnog razdoblja u kojem je bend ponovno intenzivno snimao i koncertirao.
Godine 2002. Jon Lord povukao se iz benda kako bi se posvetio vlastitim projektima, a na klavijaturama ga je naslijedio Don Airey. Airey je prije dolaska u Deep Purple imao iznimno bogatu karijeru i surađivao s brojnim velikim imenima rocka i heavy metala.
U novom tisućljeću Deep Purple objavio je albume Bananas (2003.), Rapture of the Deep (2005.), Now What?! (2013.), inFinite (2017.) i Whoosh! (2020.).
Posebno je važna suradnja s producentom Bobom Ezrinom. Upravo je Ezrin producirao nekoliko kasnijih albuma benda, među njima Now What?!, inFinite, Whoosh!, * =1* i najnoviji SPLAT!.
Od Whoosh! do SPLAT!
Whoosh! iz 2020. pokazao je da Deep Purple ni nakon više od pola stoljeća nije namjeravao živjeti isključivo od vlastite prošlosti. Album je nastavio povezivati klasične elemente njihova zvuka sa suvremenijom produkcijom.
Godine 2021. bend je objavio Turning to Crime, album sastavljen od obrada pjesama drugih autora. Snimanje je održano tijekom pandemije, a članovi benda radili su iz svojih domova.
Nakon odlaska Stevea Morsea 2022. godine zbog osobnih okolnosti, gitarist Deep Purplea postao je Simon McBride. Njegov dolazak donio je novu energiju aktualnoj postavi, koja je nastavila intenzivno koncertirati.
Godine 2024. objavljen je album =1, prvi studijski album sa Simonom McBrideom. Producent je ponovno bio Bob Ezrin, a album je zamišljen kao povratak temeljnim obilježjima zvuka Deep Purplea, ali bez pukog oslanjanja na nostalgiju.
SPLAT! – Deep Purple u 2026. godini
Najnovije poglavlje u povijesti benda otvoreno je 3. srpnja 2026. godine, kada je objavljen album SPLAT! u izdanju diskografske kuće earMUSIC. Riječ je o novom studijskom albumu na kojem su ponovno surađivali s producentom Bobom Ezrinom.
Bend je SPLAT! najavio kao jedno od svojih najtežih izdanja posljednjih godina, uz naglašavanje činjenice da su članovi ponovno snimali zajedno u studiju. Ian Gillan pritom je istaknuo da aktualna postava zvuči kao svojevrsna suvremena verzija Deep Purplea iz sedamdesetih, dok album istodobno nastoji izbjeći puko ponavljanje prošlosti.
Album je prethodno najavljen pjesmama „Arrogant Boy“, „Diablo“ i „Guilty“. U pjesmi „Diablo“ kao gostujući gitarist pojavljuje se Keith Urban.
Tematski, SPLAT! polazi od ideje koju je osmislio Ian Gillan. Album se bavi krajem čovječanstva ne kao klasičnom apokaliptičnom pričom, nego kao svojevrsnom transformacijom i prijelazom iz jednog oblika postojanja u drugi.
Aktualnu postavu Deep Purplea čine Ian Gillan, Roger Glover, Ian Paice, Don Airey i Simon McBride. Bend i tijekom 2026. nastavlja intenzivno koncertirati, a službena stranica najavila je čak 86 nastupa u 28 zemalja na tri kontinenta.
Nasljeđe koje je promijenilo rock
Glazbena povijest Deep Purplea teško se može svesti samo na popis albuma i članova. Njihov je pravi doprinos u tome što su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih pokazali koliko daleko rock može otići kada se spoje snaga električne gitare, Hammondovih orgulja, virtuozna instrumentalna tehnika, klasični utjecaji i sloboda improvizacije.
U isto vrijeme kada su Led Zeppelin i Black Sabbath oblikovali različite temelje teškog rocka, Deep Purple razvio je vlastitu inačicu žestokog zvuka. Rock and Roll Hall of Fame ističe upravo njihov spoj orkestralne glazbe i snažnog rocka te činjenicu da su svojim riffovima i načinom sviranja snažno utjecali na kasnije generacije hard rocka i heavy metala.
Albumi In Rock, Fireball, Machine Head i Made in Japan ostali su trajni dio rock kanona. „Smoke on the Water“, „Highway Star“, „Child in Time“, „Space Truckin’“, „Black Night“ i brojne druge pjesme nadživjele su vrijeme u kojem su nastale i postale dio univerzalnog rock repertoara.
No, priča o Deep Purpleu ne završava u sedamdesetima. Upravo suprotno. Nakon gotovo šest desetljeća promjena, odlazaka, povrataka, različitih glazbenih razdoblja i brojnih postava, bend i dalje objavljuje novi materijal i nastupa pred publikom diljem svijeta.
Od prvih dana s Rodom Evansom i Nickom Simperom, preko zlatne postave s Gillanom, Blackmoreom, Lordom, Gloverom i Paiceom, razdoblja s Coverdaleom i Hughesom, povratka 1984., ere Stevea Morsea i Dona Aireyja pa sve do današnje postave sa Simonom McBrideom, Deep Purple ostaje bend koji se ne može promatrati samo kroz vlastitu prošlost.
Njihova je najveća vrijednost upravo u sposobnosti da vlastitu povijest ne pretvore u muzej. SPLAT! iz 2026. godine još jednom potvrđuje da Deep Purple i dalje želi stvarati novu glazbu, a ne samo svirati stare hitove. Nakon gotovo šest desetljeća karijere, bend još uvijek ima što reći – i još uvijek ima potrebu to glasno odsvirati.
