Mayales / Boutique Pop, Vol.1

Kaže meni moj urednik: „’ajde molim te, napiši recenziju zadnjeg albuma Mayalesa. Dobri ljudi iz Aquariusa su nam poslali CD.“

„Može, jefe.“, poslušno odgovorim…i zažalim.

Naime, ja jako malo znam o našoj glazbi općenito jer ju slabo slušam van onoga što se može čuti na radiju. Ne mogu jednostavno pojasniti zašto je tomu tako, jednostavno – jest. Ne mislim da je naša glazba loša – to nikako. Vjerojatnije je da sam ja na neki krivi način „out of sync“ sa domaćom scenom i živim u nekom svom mjehuriću od indie sapunice. No, da skratim priču, ovaj tekst pokušavam sastaviti i dovršiti već nekoliko tjedana, a ne ide, pa ne ide.

J***ga, ja volim imati neku priču koja ide uz ono što slušam, a o Mayalesima znam malo – skoro ništa. Sjećam se da sam ih vidio jednom na TV-u…izvodili su nešto na dodjeli Porina, ako se ne varam. Ne sjećam se koju su pjesmu izveli, ali može se reći da mi je „zapela“ za uho i da sam ju klasificirao kao „e, ovo je nešto neobično i bitno drugačije od mainstreama“. I tu sam se zarekao da ću ih malo „prostudirat“, ali eto – nije se dogodilo. Također znam i da su radili nešto s Natali Dizdar koja mi je jako draga još od SSNMT showa s početka 00ih, a mislim da sam na Yammatu i čuo nešto od toga.

Eh, sad…imao sam dva moguća načina pristupiti recenziji. Prvi je da pronađem na netu sve što mogu o Mayalesima i dobro to proučim, pa preslušam i ranije radove. Drugi je da se jednostavno bacim na Boutique Pop, Vol.1 i napišem što čujem, pa začinim to se nekoliko duhovitih komentara. Ne pitajte me sad zašto sam se odlučio na ovaj potonji pristup, ali mogu vam samo reći da je to glavni razlog zašto se recenzija „paca“ već tjednima u mojoj zbrkanoj glavi.

Naime, Boutique Pop Vol.1 mi je baš super, i prva opservacija mi je bila da je savršeno naslovljen. Ovo je sjajan, baš ono „boutique“ pop, pri čemu tu francusku imenicu koristimo kao pridjev za nešto što je posebno visoke kvalitete. Pjesme su odlične, savršeno su aranžirane i odsvirane, stilski suptilno različite – taman toliko da vam cijeli album bude zanimljiv. 

A tek tekstovi…pazi ovo:

Od birtije do rodbine

Uglavnom mi se svatko smije

Iza leđa kažu: kopile

Nema nikog da o njemu brine

Jel’ moguće da ne vide

Ja sam spreman za duge zime

Da me vile nisu odvele

I ja bi bio dio gomile

Sjajno. 

Cijeli paket je lagan, zabavan i prozračan, pa se sluša lako i zajamčeno je da će vam popraviti dan, a pri tome nipošto ne ide u smjeru neke formulaične lounge glazbe koju prefrigane korporacije koriste u dizalima ne bi li ljekovito djelovale na zaposlenike i ine „stakeholdere“. Sve u svemu, ovo je vrlo zgodan izlet u jedan lijep i bolji svijet, s blagim notama nostalgije i melankolije. Šta’š bolje? Čak nam je i album art u potpunosti usklađen. Nekoliko razbacanih, šarenih „pilulica“ koje bi vam jednako popravile raspoloženje kao sam album. 

„I…gdje je problem?“, pitat ćete se, „Zašto nisi to tako sve lijepo napisao, nego već tri tjedna ‘sjediš’ na zadatku i ne isporučuješ?“. E, pa zato jer ne mogu samo napisati “Album je odličan, sjedni, petica.“ 

Slutite ovdje neki „ali“, jelda? Ima ih nekoliko…

Prvi „ali“ leži u činjenici da je prethodni album Simbol za sunce bio daleko smjeliji i obilovao je fino doziranom…nazovimo to psihodelijom.

Drugi, koji se dijelom nastavlja na prvi, ali je vjerojatno daleko osobniji (čitaj: subjektivniji) leži u slijedećem „problemu“. Ja sam iz one starije generacije koja je navikla od „svoje“ glazbe tražiti nešto više. Tražimo nekakav „kick“, nešto što bi nas streslo i nešto što bi pothranilo naš „stick it to the Man“ stav. J***ga, ja sam GenX (za danađnje klince boomer). Za odličan, moraš biti malo anti-establišment…subverzivan, jeli. 

A za peticu kod boomera, moraš biti i originalan. Ne mislim pritom reći da su Mayales imitatori ili, nedajbože, „copyright problematični“. Na albumu ćete naći dosta utjecaja (ja tu nekako iščitavam svega i svačega – od Michaela Jacksona i Donne Summer do Phila Collinsa i War On Drugs), kao i na svakom drugom, ali mi se nekako čini da se ovdje na tim utjecajima manje „gradilo“ nego što bi meni odgovaralo. Naravno, ovdje sam potpuno subjektivan i vjerojatno prestrog. Na koncu, kako sam više puta napisao, niti sviram, niti sam u stanju osmisliti ikakvu melodiju, pa moje mišljenje treba uzeti s planinom soli. No, ovo je MOJA recenzija, pa mogu pisati što hoću:-P. Naravno, osim ako Uredniku ne dosadi moje isprazno i nestručno laprdanje.

I konačno, a što se nastavlja na prethodno, kad god slušam nešto ovako dobro, a bez onog „wow“ događaja, sjetim se jednog historijski velikog benda koji mene uvijek ostavi ravnodušnim – Steely Dan. Oni su meni pravi primjer nečeg što sam nazvao „glazbenikov glazbenik“. Njih svi cijene i klanjaju im se do poda, a nitko živ ih na sluša. Ili barem ja ne poznajem nikoga tko će ih navesti kao svoje apsolutne favorite, a da nije profesionalni glazbenik. A i oni češće briju na neke metalce.

Ipak, moram reći da su svi ovi „ali“ obično cjepidlačenje i nimalo ne umanjuju činjenicu da su pjesme vrlo dobre do sjajne (evo baš slušam fenomenalnu „Odlazi Sunce“ koja mi se čini kao nešto što je posuđeno s prethodnog albuma) i da je cijeli album jedna dobro zaokružena cjelina. Pa onda imam i jedan „ali“ na sve ove gornje „alije“ – nekako mi se čini da su Mayales sve ovo vrlo svjesno napravili i da ključ leži u gore citiranom stihu „Da me vile nisu odvele, I ja bi bio dio gomile“, pa nam zapravo kažu „Nama je super, evo i vama malo onoga na čemu smo mi“. I to mi je sasvim OK poruka.

Sukladno tome, moj konačan sud je čvrsta četvorka. I to ne u kontekstu „domaće“ scene, nego četvorka na svjetskoj pozornici. Ako ne znate koliko to stvarno vrijedi…Wet Leg koji, evo, konkuriraju za Grammyja su od mene dobili 3 plus. Koliko god „kenjao“ u ovim napisima, jako se trudim biti objektivan. A Boutique Popu fakat teško nalazim ozbiljne zamjerke i toplo se nadam da nalazi svoj put do široke publike. No, dok do mene dopiru vijesti o novim rasprodajama Zagrebačke Arene i velesajma, nekako se bojim da eskapizam koji kod naše publike prolazi nije ni približno ovako profinjen i intelektualan.

NADOPUNA/ISPRAVAK (20.11.2025.): Skrenuta mi je pozornost na grešku u tekstu. Naime, naveo sam da je Simbol Za Sunce prethodni album. Naravno, on jest izdan prije ovoga, ali između ta dva, Mayalesi su nam podarili i još jednoga – Domovina. Isprika svim zainteresiranima zbog ove grube pogreške i hvala gospodinu koji nas je upozorio. A Domovinu idem odmah preslušati.