Mia / Društvena pravila

Gradeći karijeru odmjerenim, strpljivim koracima, ali i odlučnošću i marljivošću pravog entuzijasta, osječka kantautorica Mia Dimšić u samo nekoliko godina zavrijedila je status prave pop-zvijezde. A da na tom svom putu granice ne prihvaća kao barijere, već prije tek kao izazove, pokazala je i prije nešto više od godinu dana albumom na engleskom jeziku, “Monologue”. No, taj solidan, ali ipak nešto slabiji album od prethodnika “Sretan put”, nije poslužio kao trenutak za predah, već je Mia nedavno objavila i novi regularni album na hrvatskom. “Društvena pravila” tako je u osam godina postao njezin već peti studijski album, za današnje pojmove prilično impozantan broj.

Vlasnica diplome iz germanistike i anglistike pri osječkom Filozofskom fakultetu na onom što bi joj nakon dva prava (“Život nije siv”, “Sretan put”) i dva albuma iz usporednog traka (“Božićno jutro”, “Monologue”) mogao ili trebao biti diplomski ispit na glazbenom putu našla se ipak na raskrižju s viškom signalizacije. Jer, dok se na uistinu sjajnom pop-albumu “Sretan put” vrlo vješto i samouvjereno suočila s raspoloživim izborima nakon tog fenomenalnog početnog uspjeha s prvim singlovima i albumom, postigavši praktički idealan balans između zadržavanja startnog zamaha autorske svježine i novijih, zrelijih receptura, u “Društvenim pravilima” kao da se okrenula na previše strana. Ili se odazvala na previše poziva, da ne kažem savjeta…

Neosporno je da je Mia danas već veliko ime, koje joj, uostalom, omogućuje (i opravdava) i mjesto u glazbenim žirijima te sa sobom povlači i pisanje za kolege, no istodobno još uvijek kratak staž na pozornicama čini joj poetiku manje otpornom na divljanje kormila kojim brodi po diskografskim nemirnim vodama. I dok je uvod u album u obliku tipično njezine balade “U tvojim rukama” sasvim fino i mudro otvaranje novog repertoara, već se u naslovnoj pjesmi lako i brzo mogu čuti viškovi u tkanju glazbene tapiserije. Gostovanje makedonskog gitarskog virtuoza Vlatka Stefanovskog, baš kao na Gibonnijevim albumima, dođe i kao kompliment i kao vrijedan ures, no dojma sam da Mijinu lakokoračnu poetiku njegovi gitarski premazi više opterećuju nego što joj donose istinsku dodanu vrijednost. Lepršava pop melodija i prepoznatljivo pronicav tekst u toj zadnjoj dionici pjesme dobili su nadogradnju koja je, realno, suvišna, tim više što je ostatak albuma ne podupire na dovoljno sugestivan način.

A taj raskorak je dodatno upadljiv baš kad dođe do novih okretanja kormila, kao što je slučaj sa “Sunce moje” i posebno s duetom s Doris Kosović “Uzalud ti sve”, čija se (pseudo)egzotika doima kao da Mia puca i na trapom i folkom oduševljenu (mladu) publiku (što, ruku na srce, jest niša zavidnih kapaciteta). I produkcijski i melodijski posve odlutale, te su pjesme ne samo smjer gotovo suprotan onom zacrtanom naslovnom pjesmom, već su i bolno upadljiv višak, odnosno, uteg albumu. Albumu koji je bazu solidnih, dopadljivih balada, poput “Stranac kojeg znam”, “Neki novi ljudi” ili predivno naftalinskog dueta s Nenom Belanom “Ajmo u đir”, mogao nadograditi lakoprohodnim zgoditcima srednjega tempa kakvih nije manjkalo na prethodnim albumima i tako pogoditi idealnu i atmosferu i dinamiku. Albumu kojem ne manjka šarma koji pod ovim potpisom dolazi posve prirodno (akustična verzija pjesme “Sunce moje” najjasnije pokazuje koliko je sama skelet ovih pjesama – svih – i dalje onaj ljupki, neodoljiv, pismeni pop kakvog može isporučiti samo zdrav, svježi talent).

Ne kažem, naravno, da je Mia Dimšić trebala unedogled razvlačiti slatkaste križance popa i countryja ili biti lokalna verzija Taylor Swift ili Shanije Twain, no za nastavak vrlo perspektivne glazbene karijere bit će potrebno mudro isprofilirati odvojke koji će već dokazano kvalitetnom rukopisu trajnije pridodavati svježinu, makar i po cijenu gubitka nekih slušateljskih niša. Ono što svakako ohrabruje i otupljuje moje cjepidlačenje dublji je dojam kako ispod svih navedenih slojeva, poželjnijih i manje poželjnih, i dalje vrlo živo titra onaj isti duh pogonjen svježim talentom koji je od Mije Dimšić učinio zvijezdu.