Glazbenik zbog svog osnovnog nagona skoro uvijek ima nezahvalnu ulogu pustolova, neprestano traži nove doživljaje, spoznaje i zaplete. U toj neprekidnoj potrazi osnovni preduvjet je sloboda, sloboda koja nije samo ideja, apstraktni princip, već je to moć, ponekad puna gnjeva, ponekad diskretna u svojoj prikrivenoj snazi. Zajedničko i jednoj i drugoj stvaranje je nota.
Uz uvijek nepohodnu dozu sreće New Gondoliers su svojim drugim po redu studijskim albumom „Art Cartel“ gotovo unisono od strane glazbene kritike prepoznati i verificirani kao pravo osvježenje na domaćoj glazbenoj sceni, što zbog njihove, rekao bih samozatajene osobnosti, što zbog zaista odličnog materijala koji umnogome sasvim uspješno koketira s americanom, countryjem, pomalo bluesom, funkom u tragovima, te s onim „poštenim“ jazzom. Stvoren je amalgam prepoznatih glazbenih vrijednosti s kojom je ljestvica vrijednosti posložena vrlo visoko. Rekao bih, vrlo pametno iskorištena gore navedena sloboda izražavanja sa čvrstim stavom.
Uspješno se, dakle popevši na „glazbeni bicikl“, bend se našao u situaciji da svako zaustavljanje ili silaženje s istog ne predstavlja realnu opciju, stoga se pedale moraju neprestano okretati. Jer kako Alen Čelić kaže u „Wailling Song“: „Mi moramo ploviti, ponekad uz pomoć vjetra, ponekad protiv njega, ali ploviti se mora“.
Njihov plov po nemilosrdnim glazbenim vodama ovog puta se privremeno usidrio na novom albumu, snimljenom u živo u Hrvatskom domu u Splitu. Već sam bio napomenuo da istom nisam mogao prisustvovati iz jednostavnog razloga, zakona fizike koji onemogućuje istovremenu prisutnost tijela na dva različita mjesta. Stoga mi ove snimke sasvim realno mogu predočiti što se događalo te večeri za koju mnogi tvrde da je bila nezaboravna.
Iz priloženih video uradaka vidljivo je da publici nije trebalo puno vremena da se uključi u interakciju s razigranim glazbenicima koji su te večeri, figurativno rečeno, ostavili na terenu svu svoju krv, znoj i suze. A oni su bili: Alen Čelić (glavni vokal, gitara), Veljko Popović (bubnjevi), Rudi Vučemilović (bas),Tonći Tranfić (klavir), Ivo Jerkunica (truba) i Nina Ipavec (akustična gitara, vokal).
Uz sve pohvale cijelom bendu ipak treba istaknuti njihovog spiritusa movensa, Alena Čelića, inače po vokaciji glumca, mimičara i dramskog pedagoga koji je na tom nastupu prezentirao neke od navedenih vrlina, animiravši pri tome publiku svojom verzijom breakdancea u „Broken Record“.
Inače vokalni izražaj Alena Čelića koji iskreno nije monumantalan, ali se zato sasvim adekvatno asimilirao u njihovu jedinstvenu atmosferu, na momente me podsjeća na nezaboravne recitatorske eskapade Ian Durjya u mješavini s Leonardom Cohenom i Louom Reedom.
Na koncertu su (uglavnom) bile izvedene pjesm s hvaljenog „Art Cartel“ albuma uz dodatak „Road to Imotski“, „Malaria Dream“, „Station Square“ s prvijenca „Escape Town“.
Slušanjem materijala jednostavno se dolazi do neoborive činjenice: domaći gondolijeri su nas svojom instrumentacijom i sadržajem sasvim uspješno „provozali“ mirnim, na momente uzburkanim, bistrim, definiranim i destiliranim glazbenim vodama, tvoreći pri tome sasvim organsku sponu razapetu između srca i mozga.
Dojma sam da su Alen Čelić i odabrano društvo kroz note i verse uspješno obuhvatili nekoliko trenutaka istinskog života, učinivši pri tome djelo dragocjenije od bilo koje fraze.
Gazbenik nikada ne unosi sve u svoja djela, najznačajniji dio njegova rada odvija se u duši slušatelja.
Siguran sam da će nam nastavak njihove probuđene glazbene egzistencije donjeti još mnogo uzbudljivih trenutaka.
Ukupno trajanje: 44:34
