Paraf / Paraf

Paraf, pioniri riječkog (i jugoslavenskog) punka, osnovani su 1976. u Rijeci. Bend je započeo s Valterom Kocijančićem na gitari i vokalu, Zdravkom Čabrijanom (Zdrave) na basu i Dušanom Ladavcem Pjerom na bubnjevima, te je objavio kultne albume „A dan je tako lijepo počeo…“ (1980.), „Izleti“ (1981.) i „Zastave“ (1984.). Nakon raspada sredinom 80-ih, bend se povremeno okupljao, ali pravi povratak dogodio se 2019. godine. Danas Paraf čine ključni članovi iz različitih faza: Pavica Čabrijan (poznata i kao Vim Cola) na glavnom vokalu, Valter Kocijančić (gitara i povremeni vokal), Zdrave Čabrijan na basu, Raul Varljen na klavijaturama te ritam sekcija s Alenom Tibljašem i Bobom Grujičićem (ovisno o postavi i snimkama). Uz njih na albumu se sada pridružuju i Iva Močibob na pratećim vokalima, te Vava Simich i Deni Šesnić na gitarama. Tekstove na novom albumu potpisuju Pavica Čabrijan i Vlado Simcich Vava, dok glazbu i aranžmane potpisuje cijeli Paraf. Produkciju potpisuje Matej Zec.

Paraf – isti onaj Paraf koji je obilježio riječku i jugoslavensku punk scenu – 2025. godine objavio je album jednostavno nazvan Paraf. I to na vinilu. Naslov je samouvjeren i ne traži nikakva objašnjenja ni opravdanja. Nakon više od četrdeset godina bend ne pokušava oživjeti staru slavu niti se nostalgično osvrće, on izlazi pred publiku s novim materijalom koji zvuči promišljeno, fokusirano i duboko životno. Ovo nije povratak u prošlost, nego svjesni ulazak u razgovor o svijetu koji se u međuvremenu dramatično promijenio.

Na prvu bi se moglo pomisliti da je riječ o još jednom povratničkom projektu koji računa na snagu imena i nostalgiju publike. No ovdje to nije slučaj. Ovo nije prigodno okupljanje niti kompilacija najvećih uspjeha. Riječ je o novom, autorski svježem i promišljenom radu benda koji danas ne nastupa iz pozicije mladenačkog prkosa, nego iz iskustva i zrelosti. Umjesto da viče na svijet kao početkom osamdesetih, Paraf ga sada promatra izravno i artikulira vlastiti stav s mirnom sigurnošću.

Taj pristup postaje jasan već pri prvom slušanju. Album ne pokušava impresionirati brzinom ni agresijom. On razvija atmosferu i otvara prostor za razmišljanje. Slušatelj se postupno uhvati kako prepoznaje vlastite misli i osjećaje u tekstovima i zvuku.

Dobar primjer je pjesma „Čempresi“. Pavica Čabrijan interpretira tekst smireno, gotovo meditativno. Gitare se kreću široko i sporo, stvarajući osjećaj stabilnosti. Pjesma priziva sliku čempresa koji stoje uspravno na vjetru. Ta slika funkcionira kao simbol postojanosti u nestabilnim vremenima. U njoj nema dramatike, nego tihe snage. Upravo u toj suzdržanosti leži njezina uvjerljivost.

„Obijest“ donosi snažniji ritmički impuls i podsjetnik na energiju ranijih faza benda. Međutim, ovdje je sve preciznije i kontroliranije. Pavica Čabrijan koristi ironiju na način koji ne traži podizanje glasa. Tekst progovara o ispraznom samopotvrđivanju i demonstraciji moći, ali bez moraliziranja. Ritam je čvrst i odmjeren. Umjesto sirove eksplozije, prisutna je fokusirana napetost.

„Kaktus“ se izdvaja atmosferom i simbolikom. Suhi bubanj i duboki bas stvaraju čvrstu podlogu, dok klavijature unose hladniju nijansu u zvuk. Tekst koristi motiv kaktusa kao metaforu otpornosti i sposobnosti preživljavanja u zahtjevnim uvjetima. Pjesma se razvija postupno i ostavlja snažan dojam. U njoj se osjeća kombinacija čvrstoće i introspekcije.

Album u cjelini pokazuje raznolikost bez gubitka identiteta. Svaka pjesma ima jasno oblikovan karakter. Nema suvišnih trenutaka ni ispraznih dionica. Tekstovi su izravni i razumljivi. Govore o nesigurnosti i potrebi za sabranošću. Autorski pristup temelji se na iskustvu i refleksiji.

Što se tiče zvuka, produkcija je čista i precizna. Osjeća se kontinuitet s ranijim radom benda. Instrumenti imaju prostor koji na vinilu ta kvaliteta dolazi posebno do izražaja. Bas dobiva dubinu, gitare dobivaju zrnatost, a vokal prisutnost. Format ploče naglašava cjelovitost albuma i potiče slušanje od početka do kraja.

U vremenu dominacije kratkih formi i brze potrošnje sadržaja, ovakav album djeluje gotovo programatski. On traži koncentraciju i vrijeme. Nakon završetka ostaje dojam zaokružene cjeline i potreba za ponovnim slušanjem.

Poznavanje rane faze Parafa svakako obogaćuje kontekst, ali nije preduvjet za razumijevanje ovog izdanja. Album Paraf funkcionira samostalno i uvjerljivo. Riječ je o zrelom i dostojanstvenom radu benda koji i dalje pokazuje autorsku relevantnost. Ovaj album potvrđuje da Paraf ne počiva na prošlosti, nego aktivno sudjeluje u sadašnjosti – s jasno artikuliranim stavom i prepoznatljivim identitetom.