Peter Murphy / Silver Shade

„Radim na novom albumu koji će biti grandiozan. Ne želim otkrivati imena glazbenika koji će raditi na njemu iz jednostavnog razloga što im nije potreban publicitet. Tvrdim da su  oni  izvanredni glazbenici. Zašto rade sa mnom?. Zato što sam i ja izvanredan. Ja sam posljednja ikona, posljednja zvijezda“.

S ovim niti malo „skromnim“ riječima nekadašnji lider Bauhausa, benda koji je ostavio nedodirljiv artistički trag u rocku, najavio je svoj 11 po redu samostalni album. I ranije je bilo sličnih izjava čiji su krajnji rezultati bili jedan veliki shit umotan u fini celofan. Pa čujmo što nam to predstavlja Peter Murphy, glazbenik koji je oduvijek volio svjetla reflektora, glazbenik s karakterističnim baritonom s kojim je dodatno potencirao svoje poetske napore.

Osebujnost je oduvijek krasila ovog glazbenika koji je svoje samostalne albume smještao u odmake od sirovog post-punka matičnog mu benda, znao je balansirati između tame i senzualnosti, svoje note je znao usmjeriti prema čišćem  pop-rock zvuku, znao je majstorski uravnotežiti atmosferu i strukturu, znao se poigrati s gitarskim zvukom koji je donosio pomalo mističnu rezonancu, hrabro se upuštao u eksperimentiranje s turskom glazbom kako bi u world glazbu donio potrebnu dozu duhovnosti, a znao je u svom radu posegnuti za generičkim pjesmama bez šušta i gušta, te je naravno ostavio uspješnog traga u industrijskom rocku.

Nakon navedenog, očekivano se budi znatiželja što će od svega navedenog biti izmiksano na novom uratku koji donekle predstavlja njegovu iskrenu egzistencijalnu potragu kroz koju je dodatno kultivirao svoje eterično, teatralno i provokativno poimanje glazbe.

Pa da navedem neke od glazbenika koje je autor naveo u početku ovog teksta: Trent Razor (Nine Inch Nails) u otvarajućoj „Swoon“, Boy George u „Let the Flowers Groove“, Toolov basist Justin Chansellor u „The Artroom Wonder“, a sve to pod producentskim „patronatom“ Youtha, pravim imenom Martin Glover (Killing Joke).

Rekao bih, impresivna lista glazbenika koji u startu obečavaju u najmanju ruku solidan materijal i superiornu svirku, materijal koji bi očekivano trebao biti obojan teatralnom nostalgijom, ali nostalgijom s potpisom provjerenog gotičara rock glazbe.

Dakle, nedvojbeno je da je Peter Murphy svojom prepoznatljivom vokalnom ekspresijom uz modernu produkciju i solidnim materijalom opet u sedlu.

Nisam siguran je li otvarajuća „Swoon“ za koju je autor izjavio da se pojavila poput nekog šušura u glavi, a koja je otpjevana u duetu s Trent Razorom svjesna ili nesvjesna posveta glazbeniku koji je kroz svoj opus prikazao jedinstvenu paletu glazbenog kameleonstva, naravno riječ je o Ziggyju Stardustu poznatijem po imenom David Bowie, njegovom neslužbenom „mentoru“. Nije tako slučajno da postoje mišljenja kako je ovaj album Murphyjeva inačica „Blackstara“. Posesivni, hipnotički  ritam s diskretnom dozom punk prkosa i fibrilacijom kao nuspojavom  prilikom odvrćanja potenciometra na pojačalu do daske ne popuštaju ni sekunde. Jer ovu pjesmu tako treba slušati.

„The Artroom Wonder“ posjeduje neosporne konotacije na dio prebogatog opusa iguane punk/rocka , aka Iggyja Popa, i to onu berlinsku fazu; a ne bih previše pogriješio ako bih ovu pjesmu zbog prepoznatljivog synth/popa bez dileme ubacio u katalog Depechea Moda. Učešće Justina Chansellora donijelo je za ovu pjesmu potrebnu dubinu, svojstvenu basiti Toola.

„The Meaning Of My Life“ svojom dostojanstvenom elegancijom pjeva o dilemi treba li kroz život prolaziti s tragom ili biti samo primatrač. Kao da je Murphy u ovoj pjesmi sveprisutnom ritmu i napetosti koje dominiraju albumom dao zasluženi odmor, bolje rečeno, ostavku.  

U naslovnoj „Silver Shad“ primjetna je očita doza glam rocka i adekvatnog stava, a od kojeg se Murphy teško može distancirati. Jer neupitno se nameće usporedba sa Marcom Bolanom.

Album završava duetom s Boy Georgeom u „Let the Flowers Groove“, isključivo molskim uratkom koji unatoč korektnosti melodije i izvedbe svojom slatkoćom nekako odskače od ostatka rabijantnog materijala.

Nastajanje ovog albuma koji nedvojbeno posjeduje tamnu ljepotu autor je popratio ovim riječima: „Moram istaknuti kako ovaj album nije nastao poput tipičnih albuma, nije nastao od ispoliranih starih demo snimki, kao ni od ideja istovremeno skuhanih. Nastao je tiho kroz vrijeme, komad po komad. Ovaj album tražio je punu pažnju, iskrenost, kao i momente zdravorazumskog odustajanja.“ 

Ukratko, Murphy je navršio 67 godina života, nikako idealnih, ponekad sa silaznom putanjom, ali ujedno glasnih, živahnih, u kojima još traži određenu utančanost unatoč neospornoj činjenici (proizišloj iz opetovanog slušanja) kako mu pjesme posjeduju poznatu familijarnost i repetitivnost.

Daleko od toga da je unatoč tome ovo loš album, dapače. Mišljenja sam da je Murphy uspješno sačuvao arhitekturu svog glazbenog opredjeljenja.