Primal Scream / Come Ahead

Trebalo je proći čak osam godina od prethodnog im albuma, ne osobito impresivnog “Chaosmosis”, da Primal Scream napokon svijetu ponude novu zbirku iz svoje predvidljivo nepredvidljive radionice. “Come Ahead” nam dolazi nakon smrti dugogodišnjeg im klavijaturista Martina Duffyja, što sada dodatno naglašava tu ulogu Bobbyja Gillespieja kao sinonima za ovaj škotski bend koji je početkom devedesetih svojim trećim albumom, hipereklektičnom “Screamadelicom”, ušao u antologiju suvremene popularne glazbe. Pozajmljujući i redefinirajući recepture rock i plesne glazbe, Gillespie je niskom albuma iz devedesetih pokazao da su mu glazbeni žanrovi paleta na kojoj nema nespojivih boja, da bi u novom mileniju vlastite recepte renijansirao i učinio prepoznatljivim rukopisom, riskirajući i stagniranje u korist autorskog profiliranja, što, uostalom, potkrepljuje i ovaj novi, dvanaesti im studijski album.

Kao autor i frontmen te jedini stalni član postave Primal Scream (gitarist Innes, kao drugi najdugovječniji član, jest svirao od prvog albuma, ali se bendu pridružio nakon prvih pet godina), Gillespie je, dakle, srce, mozak, duša i mišić “Come Ahead”, albuma kojem je, uz smrt dugogodišnjeg člana, prethodila i smrt oca, što nije moglo ne imati učinka na pore pjesama koje stilski i duhom nastavljaju stalnu transžanrovsku putanju od američke pustopoljine do otočkih urbanih krajobraza. Ono što nam novi album donosi kao kakvu-takvu novost – a ako ne toliko novost, onda bar osnovnu distinkcijsku karakteristiku – dašak je funka, soula i disca, pušten kroz note od samoga početka, s uvodnom “Ready to Go Home” koju otvara pak gospel zbor, da bi sve vrlo brzo preraslo u zapravo tipičnu gilespijevsku budnicu. 

No sve to što je zapravo tipično za pjesmaricu Primal Scream – jer Gillespie nije nikada ni skrivao jednaku strast prema rock ‘n’ rollu, elektronskoj glazbi i ostavštini soula – na novom albumu trebalo se sljubiti s dosad najosobnijim temama. Štoviše, on je pjesme pripremao praktički sam, dugo dvojeći trebaju li one postati samostalni ili novi album Primal Scream. Negdje putem odlučio se za ovo potonje, te je uz pomoć producenta Davida Holmesa nastavio glazbenu priču pauziranu osam godina ranije ne bi li se bend slavljenički okrenuo najslavnijem im albumu (“Screamadelica” je, da, proslavila trideseti rođendan), a Gillespie napisao memoare te ostvario niz suradnji s kolegama. No, ono što “Come Ahead” nudi predvidljiva je, kako sam već spomenuo, nepredvidljivost, do te mjere da se pretvorila u nepredvidljivu predvidljivost. Spomenuti dašci soula, funka i disca, možda najrazuzdaniji na u struku lomnoj “Innocent Money”, dali su zanimljiv začin, ali Gillespiejev vokal zvuči nikad umornije, baš kao što sama glazba zvuči isforsirano, prepeglano i gušće nego što to sama materija uistinu zahtjeva.

Ne pomaže, naravno, ni inače tanka lirika (koja nikad nije bila jača strana benda, pardon, Bobbyja Gillespieja, osobito kad počne mahati parolaškim “mudrostima”), kojoj u ovom kontingentu ipak nedostaje glazbene svježine koja je krasila legendarni trolist albuma iz devedesetih (“Screamadelica” – “Vanishing Point” – “XTRMNTR”). “Come Ahead” jest album poguran stvaralačkom radošću i entuzijazmom, ali vrlo brzo postaje naporan jer bend, pardon, Gillespie kao da se počeo previše truditi. Kao da svaka pjesma ima bar sloj viška, čak i gotovo pa minimalistička “Melancholy Man”, kojoj u drugom dijelu puhači i gudači, kao i back-vokali proširuju dimenziju do razine da zaboravljate koji ste album počeli slušati. Što je, da se razumijemo, savršeno funkcioniralo na spomenutim slavnim albumima, ali koncept se u međuvremenu nije nadograđivao. Primjerice, “Love Ain’t Enough”, kao proizašla sa sessiona s nekakvom reinkarnacijom Caveovih Grinderman, također bi funkcionirala bolje da joj je zvuk pročišćeniji, organskiji, ali to Gillespiejevo inzistiranje na punoći, masnoći soundscapea od te točke odvlači album u sve oporije vode.

Da, svaka nova pjesma novi je oštri zavoj i vozilo se održava na cesti zavidnim umijećem vožnje, no nestalo je magije. Nisam to htio vidjeti još na “Beautiful Future”, da bi me vrlo solidni “More Light” pošteno zavarao: Primal Scream su, usprkos svom entuzijazmu i postojanom, zdravom zaigranošću žanrovima i glazbenim jezicima, ostarjeli u onom vulgarnijem smislu te riječi. Zato je “Come Ahead” još uvijek solidan, teksturama i duhom bogat, ali energetski potkapacitiran album benda kojem su najbolji dani odavno iza nas.