These New Puritans / Crooked Wing

Nije lako u gustoj šumi nervoznih, užurbanih, provokativnih, ponekad mučnih, tamnih i depresivnih zvukova pronaći rijedak cvijetak koji svojim postojanim sfumaturama donosi dašak autentičnosti, apsolutne realnosti, osjećaja smirenja i šamar otriježnjenja od tame i depresije.

Upravo nam to donose These New Puritans objavom svog petog po redu studijskog albuma, na kojem su Jack i George Barnett odlučili nadmašiti (uspješno rekao bih) svoj model stvaranja glazbenih avantura koje možemo svrstati u art rock, neoklasičnu elektroniku, pa čak i u jazz. Albumom se nonšalantno „šetaju“ u obilnoj mjeri elementi sakralne glazbe potencirane zvukovima orgulja koje uvijek sa sobom nose veliku dozu poštovanja (a ponekad i straha) s ponekim izletom u industrijsko eksperimentiranje („A Season In Hell) što samo po sebi predstavlja uspješnu, apsurdnu  i anakronu mješavinu srednjovjekovne sakralne fantazije i trendovskih urbanih zvukova.  

Stvoren je impresivan glazbeni univerzum, nimalo priljepčiv iz prvog slušanja,  u čije glazbene valove treba bez suvišnog oklijevanja i s punim povjerenjem skočiti na glavu da bi izronio svjež i obogaćen iskustvom slušanja zaista sofisticirane, višeslojne glazbe. Glazbe u kojoj je prisutno svjetlo aurore borealis, rekvijemski raskošno.

Iako izgleda da su sve pjesme kohezijski povezane gotovo na minimalističnoj razini, one su ujedno sonično bogate i rakošne. Tako osmišljen ambijent svojim vokalom dodatno je obogatila Caroline Polachek, američka glazbenica čiji su glazbeni uzori Enya i Celine Dion, dok mnogi njen vokal smatraju reinkarnacijom Kate Bush. To se može najbolje očitovati u otvarajućoj „Waiting“, rafiniranom, mističnom glazbenom složencu Bachovih fuga, fantasy interijera i zbora anđela.

Braća Barnett nedvojbeno stvaraju svoj osebujan glazbeni krajolik odbacivanjem uobičajenih konvencija, a u  kojem je uspješno stvorena introspektivna ravnoteža sjena prošlosti i sjena koje projecira moderna tehnologija.

Gotovo ritualno spajanje vokala Jacka i Caroline u prekrasnoj „Industrial Love Song“ možda najbolje dočarava spiritualnu gravitaciju koja svakog iskrenog obožavatelja  glazbe mora prikovati uz ovaj rijetko ambijentalan, transcendetalan uradak, originalnu glazbenu mapu u kojoj su pametno odabrani i posloženi svi zvukovi koji u svakom trenutku dišu punim plućima. Za istu su braća Barnett kazali sljedeće: „Teško je odrediti kojem glazbenom periodu pripada ova pjesma. Ovo je progresivna glazba odsvirana na instrumentima koji postoje već stotinama godina. Pjesma je nastala prilikom snimanja u jednoj maloj grčko ortodoksnoj crkvi, s lakoćom se može doživjeti dio te atmosfere“. 

Inače video za ovu pjesmi djelo je poznatog umjetnika i fotografa Harleya Weira nastalog u suradnji s bendom.

Ovaj uradak zaslužuje svoje istaknuto mjesto u regalu s namjerom da ne predstavlja oku ugodan rekvizit, svrha postojanja njegovog ezoteričnog, osebujnog i originalnog sadržaja ustvari je glazbeni i artistički trijumf. Naime,  ovo je zaista rijetki glazbeni ambigram.