Pulp / More

Ne znam kako je to kod drugih, ali ja sam uvijek imao neke bendove koje sam poštivao ali ih nisam baš nešto osobito volio. Recimo, volio sam Suede, a poštivao sam Pulp koji su za mene uvijek ostali negdje na rubu mog glazbenog interesa, pa mi je zato valjda i promaklo da su pune 24 godine proveli na odmoru. Ne mogu si objasniti zašto me Pulp nikad nisu zainteresirali, iako sam preslušao glavninu njihovog opusa. Vjerojatno me baš niti jedna njihova pjesma nije pogodila na način koji bi mi taj opus „otključao“. Ja sam, naime, tvrdi pobornik teorije da svaka glazba ima „ključ“ koji treba pronaći, pa da te konačno osvoji. E, pa za mene je taj ključ potpuno izgubljen kad je riječ o Pulp. Trebalo mi je trideset godina pokušavanja da otključam My Bloody Valentine, pa ću valjda jednom otključati i (glazbeno dosta prijemčivije) Jarvisa Cockera i njegovu ekipu. 

U cijeloj toj britpop ujdurmi nije bilo tako talentiranog poete kao što je to Jarvis i točka. Po mom skromnom mišljenju, od svih bendova iz te generacije (pričam o devedestima, iako su Pulp počeli svirati prije Smithsa), jedino se Jarvis može mjeriti sa najvećim tekstopiscem kojeg je dalo Ujedinjeno Kraljevstvo, a to je, po mom skromnom mišljenju Ray Davies iz Kinksa. Jarvisovi su tekstovi duhoviti i pronicljivi, jednostavni i razumljivi, a tematski prikladni i nikad prvoloptaški. Ono s čime sam ja imao problem su melodije kojima Pulp prate njegovu poeziju i Jarvisovim pjevanjem koje je negdje otprilike na razini pokojnog velikana Leonarda Cohena.

Kako bilo, Pulp nam se vraćaju nakon pune 24 godine neaktivnosti (Jarvis je u međuvremenu objavio nekoliko albuma koje nisam preslušao) novim albumom, prikladno nazvanim More. 

Ovaj je povratak usporediv s lanjskim albumom The Cure, pa čak je to vidljivo iz reakcija glazbene kritike koja je oba albuma namah podarila hrpom zvjezdica. The Cure i Pulp su, a što je malo teško za povjerovati – vršnjaci. Naime, Jarvis je osnovao svoj bend sa samo 15 godina. I dok su The Cure gotovo odmah postali underground zvijezde, Pulp je taborio u relativnoj anonimnosti sve do 1993. godine i albuma His’N’Hers, a u to vrijeme su The Cure već bili na zalazu iznimno uspješne karijere. Međutim, dok je Songs Of A Lost World „valjanje“ u nostalgiji, More je više nekakva posveta zdravom starenju. Tamo gdje Robert Smith vidi sumrak života i tuguje za mladošću, Jarvis nam daje recepte za sreću u kasnijoj životnoj dobi. Sukladno tome, More je kudikamo smireniji i na svaki način optimističniji album. 

U sadržajnom smislu, More je pozicioniran točno negdje između A Different Class (1996.) i This Is Hardcore (1999.). Dok su na ovom prvom slavili „eksces“ kroz priče o neumjerenom seksu i klasnim razlikama (koje su nevjerojatno izražene u UK – op.a.), a na ovom drugom opjevali mračnu stranu svih tih „ekscesa“, na More su sasvim smireni i razumni, očito obogaćeni svim tim životnim iskustvima. To, naravno, ne znači da su žrtvovali sve ono „ekscesno“, pa se na More mogu naći dvije punokrvne disco pjesme, vrlo bliske starom hitu „Disco 2000“, ali još više u stilu kraja 70ih (single „Spike Island“ i „Got To Have Love). No, ima tu i „mislilačkih“, vrlo ozbiljnih pjesama kao što su to primjerice sjajne sporogoreće „Slow Jam“ i „My Sex“ u kojima se opjevava ljubav u poodmakloj dobi, kako ona fizička, tako i ona duhovna.

Teatralna „Farmers Market“ donosi promišljeno sjećanje na početak veze, a prelijepa i poučna „The Hymn Of The North“ moli mladež da da ne pretjeruju u ekscesima i da ostanu „blizu obale“ i ne nasjedaju na materijalističke fore, a koje je Jarvis fenomenalno oslikao u završnoj „A Sunset“ stihovima: „I like to look at pretty things/I like to feast my eyes/I went to see the Northern Lights/But they were pale and weak/And not as advertised.“

Uglavnom, a da vam sad ne listam pjesmu po pjesmu, sve su odlične, osim „Grown ups“ koja zvuči kao neki obični britpop hitić s formulaičnim rifom.

Opet za razliku od The Cure, unatoč obilatom korištenju orkestra (popis gostujućeg osoblja je pozamašan), sve su pjesme minuciozno aranžirane i prepune su krasnih detalja, tako da Songs Of A Lost World zvuče kaotično u usporedbi s ovim prekrasnim (gotovo pa) minimalizmom. I, da ne zaboravim, svakako kod slušanja obratite pažnju na violinske i klavirske dionice koje su upravo idealne za ugođaj koji pojedina pjesma donosi. 

Kako rekoh, nikada nisam bio fan Pulpa, ali s ovim su me albumom kupili. Nema druge nego se vratiti unatrag i preslušati sve ispočetka. Ništa me više ne smeta. Ni pomalo zapetljane melodije, ni skromne vokalne mogućnosti Jarvisa Cockera…baš ništa. Čuo sam More i sad samo mogu reći: „I WANT MORE!!!“.