Pavement / Pavements OST

Nekad davno pričao se vic o Dalmatincu koji sjedi uz more ne radeći ništa. 

Prilazi mu neki, recimo, Purger, i pita ga: 

„Što radiš?“. 

„Ništa, evo sidin i gledan u more.“, odgovori mu Dalmoš. 

„Pa zašto ne loviš ribu?“, upita opet Purger. 

„Zašto?“, već pomalo nadrkano vrati mu pitanje Dalmatinac. 

„Pa da zaradiš novce.“, pouči ga poduzetni Purger. 

„Šta će mi novci?“

„Da kupiš brod.“

„Šta će mi brod?“

„Da uhvatiš više ribe.“

„A zašto?“

„Da imaš više novaca.“

„A šta će mi više novaca?“

„Pa da kupiš veći brod i uhvatiš više ribe.“

„I šta onda?“

„Pa imaš puno novaca, zaposliš ljude da love ribe i ne moraš raditi.“

„A šta sad radin?“

Ovaj sam vic prepričao jer nisam mogao naći odgovarajući prijevod za riječ „slacker“. Naš prijevod bi vjerojatno bio „lijenčina“, ali to zapravo ne pogađa u srž stvari. Slacker je netko kome jednostavno nije stalo do ostvarivanja materijalističkih težnji većine. Kad za Dalmatince kažu da su lijeni, kontinentalci često previđaju ovaj drugi, ključni, dio definicije. No, nije lako shvatiti da nekoga jednostavno nije briga za sve te materijalističke težnje i da je, zapravo, već dosegnuo nekakvu verziju nirvane.

A u rock glazbi nikada nije bilo takvih slackera kao što su to bili Pavement. Oni se čak nisu ni posvadili i raspali kao svaki normalni bend. Jednostavnu su prestali snimati glazbu jer im je to, zbog fizičke razdvojenosti, postalo problem. Povremeno se sastanu i odrade neki koncert ili manju turneju. I to je to. Oni su zapravo glazbena verzija Dudea iz Velikog Lebowskog. Oni nisu imali ni image ni neku posebnu odjeću za „stejdž“ niti su im ploče bile nešto dizajnirane…da ih sretnete na ulici, ne biste ih skužili. 

Ali su sjajno svirali i ostavili nemjerljiv trag na indie glazbenoj sceni 1990ih. U indie orbitu lansirao ih je album Slanted And Enchanted iz 1992., a posebice sa njega skinuti single Here, sjajna laganica koja se često vrtila na MTVju. Dvije godine kasnije, objavljen je Crooked Rain, Crooked Rain, njihovo remek-djelo i jedan od najboljih albuma 90ih, uz bok OK, Computer i Nevermind. Njega je, pak, slijedio nešto manje pristupačan Wowee Zowee (1995.), a svoju studijsku karijeru su završili sa dva vrlo dobra albuma Brighten The Corners (1997.) i Terror Twilight (1999.), od kojih je ovaj prvi snimljen za „major“ etiketu Capitol (sve ostalo, već pogađate, objavio je Matador). Vrijedi napomenuti da su Pavement očito bili ljubitelji EP formata pa su tijekom karijere objavili i hrpetinu sjajnih „srednjesvirajućih“ uradaka koje su sve naknadno uključili na jubilarna izdanja svojih albuma (uglavnom 10-godišnjice), tako da je lako dostupan praktički cijeli njihov rad. Eh da… Pavement su osnovali Stephen Malkmus (glava, vokal i gitara) i Scott Kannberg (gitara), a dodali su si još Marka Ibolda (bas), Stevea Westa (bubanj) i Boba Nastanovicha (svašta nešto), u trenutku kada su shvatili da ne mogu sami na pozornicu.

Za neupućene, Pavement su bili i ostali sinonim za „low-fidelity“ („lo-fi“) podžanr alternativne glazbe koji predmnijeva snimanje bez produkcijskih zahvata i bilo kakvog „peglanja“ snimki, a koje su najčešće rađene jeftinom (dostupnom) opremom. Njihova je glazba sirova i izravna, ali to ne znači da je neslušljiva, nemelodična i/ili (nadajbože) nedovoljno osmišljena. Čak suprotno, svaka njihova pjesma je sjajno pripremljena i odsvirana, s puno detalja i sjajnih udica (op.a.: ne znam drugačije nego doslovno prevesti termin „hook“, a što označava neki melodijski detalj na koji se slušatelj može „zakačiti“). Pavement zapravo zvuče kao i svaki drugi rock band iz 70ih – ponešto „artsy“, ali i malo „off“ – kao da sviraju obuzeti fjakom, predivnim dalmatinskim stanjem uma. Čini vam se da u svakoj noti malo kasne ili da su tonovi za neki mikro pomak drugačiji negoli bi trebali biti. I to je najbolje objašnjenje koje vam, kao glazbeno neobrazovani, recenzent-amater, mogu dati. No, ionako je blesavo glazbu opisivati riječima kada možete jednim klikom na donje widgete iskusiti ono što vam neuspješno pokušavam dočarati. Kako bilo, Pavement su istinske veličine alternativne glazbene scene i, ponajviše zahvaljujući njima, danas praktički nema indie benda koji nije duboko uronjen u „lo-fi“ etos.

Kao takve veličine, jasno je da Pavement imaju hrpe obožavatelja od kojih su neki jako senzibilni umjetnici i bilo je pitanje vremena kada će netko napraviti mjuzikl, snimiti film ili otvoriti muzej utemeljen na njihovoj ostavštini. Na žalost, ni uz pomoć upućenijih od mene, nisam uspio doći do filma Pavements koji je režirao Alex Ross Perry, američki nezavisni filmaš. Objavljen je početkom svibnja i još nije dostupan na streamingu. Nisam ni znao da postoji dok mi na Deezer nije sletjela obavijest o uvrštavanju filmskog soundtracka u portfelj.

Isprva sam pomislio da objava tog „zvukozapisa“ nema nikakvog smisla obzirom na spomenute jubilarke na kojima se nalazi više-manje sve što su ikada objavili, ali moram priznati da sam se malčice prevario. Verzije pjesama koje se nalaze na ovome albumu su ili koncertne ili nekakve verzije snimki s proba koje dosad nismo imali prilike čuti. Sadržaj možemo podijeliti u četiri kategorije: live snimke s raznih nastupa, snimke iz mjuzikla Slanted! Enchanted! A Pavement Musical koji se izvodio negdje onkraj Broadwaya, nešto snimki s proba i govornih snimki iz samog filma koji je mješavina dokumentarca i igranih scena.

Pjesme su probrane i svaka od koncertnih snimki je odlična, dok su ove snimke s proba baš fora jer bacaju sasvim drugo svjetlo na poznate „hitove“. Svakako valja istaknuti izvedbu „Witchitai-To“, pjesme koju je 60ih skladao saksofonist i pionir jazz-rocka Jim Pepper, a koju su povremeno svirali na svojim koncertima, obično uz legendarnu, gore spomenutu „Here“. A tu je i sjajna, devetominutna, koncertna verzija „Type Slowly“, jedne od najboljih iz kasnije faze karijere. Odlomci iz mjuzikla su zanimljivi zbog aranžmana i izvedbi praktički nepoznatih glumaca. Sve u svemu, nema tu ničeg novog, ali je baš fora jer sveukupno gledajući, može poslužiti kao odličan podsjetnik na ovaj sjajan bend. Ipak, koliko god bilo simpatično, ovo nije za neupućene. Oni trebaju početi sa originalnim prvijencem i, ako im se svidi, nastaviti po katalogu. A svatko kome je mio zvuk gitare koji nije producentski „prepeglan“ i opterećen hrpom efekata, morao bi „lajkati“ Pavement. 

Ne znam da li će film ikada doći do streaming platformi, ali dežurat ću na torrentima. Pavement su bili aktivni nešto prije Internet doba, pa ih nismo mogli pratiti koliko smo u to vrijeme htjeli, a nismo imali ni sreće da pohode ove naše krajeve na nekoj od turneja. A baš bi mi sjeo neki „re-connect“. Ovaj film se čini kao sjajna prilika za to.