caroline – caroline 2

„Svaka roba ima svog kupca“, kažu. Neki ljudi koje poznam obožavaju Sonic Youth koji meni nikada nisu „legli“. Ja obožavam Carissa’s Wierd koje mnogi ljudi ne podnose. I nema u tome ničeg neprirodnog – svatko preferira glazbu koja s njim/njom/njima na neki način rezonira. Neprirodno bi bilo kad ne bismo mogli zajedno otići na koncert, recimo, Fleet Foxes ili Dinosaur Jr ili Nicka Cavea ili…štajaznam…AC/DC. Najgora stvar kod ljudi, a posebice kod konzumenata glazbe, jest isključivost. Pa nismo nogometni navijači, pobogu! Fakat…tribalizmu ne bi trebalo biti mjesta u glazbi ili bilo kakvoj umjetnosti. Jer umjetnost nije natjecanje. Nema pobjednika i poraženih, samo vrijeme provedeno u uživanju vizije koju je umjetnik (glazbenik, slikar, crtač stripa,…) izvolio podijeliti s nama.

Danas, kada imamo i Net i Google i Shazam i hrpe drugih alata, pronaći glazbu koja ti odgovara nije nikakav problem. Nekad smo ovisili o radiostanicama i/ili MTV-ju da nas upoznaju sa novom glazbom ili su o njima ovisili bendovi koji su se jedino tako mogli promovirati. Sada ti Instagram dostavlja klipove potencijalno zanimljivih bendova, allmusic.com ti objavljuje recenzije najfriškijih albuma, streaming servisi ti omogućuju da odmah poslušaš ono što bi ti moglo goditi, a tu je bandcamp za one koji još nisu prepoznati i ugovoreni od neke etikete. U skladu s time, glazba se diverzificirala, pa su se stvorile žanrovske niše za svaki ukus. No, jeli to učinilo glazbu (u cjelini) boljom i zanimljivijom negoli je bila prije? Da li se i publika diverzificirala? Imamo li danas jednaki broj glazbenih vizionara kao 60ih ili ih je više? Na koncu…da li je prosječni konzument na dobitku?

I da i ne, rekao bih. Uvijek je bilo onih koji su bili u vječnoj potrazi za nečim novim i specifičnim, a opet, većina publike je konzumirala mainstream glazbu. Ili se to meni samo čini – možda postoje ozbiljne studije o ovome ali ih nisam uspio pronaći. Svi vi koji posjećujete ovu stranicu i svi oni koji imaju account na Rate Your Music ili petkom čitaju što ima novo na allmusic – svi smo mi glazbeni entuzijasti, a mi činimo mali postotak stanovništva planete. Većina je sasvim „fajn“ sa „votever“ je na radiju ili u kafiću ili u noćnom klubu. To je jednostavno tako.

E, pa kad ste već tu kao entuzijast, rado bih vam predstavio novi album londonskog okteta caroline. Iskreno, baš sam danas prvi put čuo da postoje. Naime, riječ je o vrlo specifičnoj glazbi – kažu da je to mješavina midwestern emoa, apalačkog folka, klasičnog minimalizma i noisea. Ako vam to nabrajanje ništa ne znači…nisam bezveze spomenuo Sonic Youth i Carrissa’s Wierd u prvim rečenicama. Meni caroline zvuče upravo kao ravnomjeran miks to dvoje. Dakle, caroline je skupina mladih, klasično obrazovanih glazbenika koji u svojoj glazbi koriste hrpu, za rock glazbu netipičnih instrumenata. Kad ste zadnji put u nekoj pjesmi čuli, na primjer, fagot? caroline su se oformili 2017., a prvi, eponimni, album su objavili 2022. Skeptici bi rekli da za ovakvu „nesređenu buku“ ne treba 5 godina (ili 3 za caroline 2) već da to djeca u muzičkoj naprave za „dva’es’ minuta“.

I baš u tome leži ona poslovična „kvaka“. Od početaka Sonic Youth, pa sve do danas, ono što nazivamo „noise“ je zapravo najkompleksnije od svega. Tajna dobrog noisea je u tome da unatoč kaosu koji čujete na prvu, negdje u toj buci ima zakopanog blaga, što posljedično dovodi do toga da višestrukim slušanjem otkrivate uvijek nešto novo i uzbudljivo. Recimo kada se, gitara, violončelo, fagot i bas u jednom trenutku sklope u krasan detalj koji vas trgne iz kojeg god stanja mentalne letargije u kojem ste se nalazili. E, pa, caroline to rade odlično.

Odmah treba reći da ovo nije glazba za tulume, gostione i plesnjake. Ovo je glazba koju će te slušati kod kuće, sami ili u najintimnijem društvu. Ovo je glazba koja će pokrenuti vaše moždane vijuge iz letargije ili vas „izravanati“ nakon napornog dana na poslu. Vokalne dionice, iako repetitivne (mantra je, kažu, ljekovita za um), su jasno melodične i, unatoč dosta korištenom auto-tune efektu, zvuče prizemljeno i stabilno, kao da vas netko glasom tješi i smiruje. 

Ono što se događa u pozadini je sasvim druga priča. Naizgled random „lupanje“ po gitari, povremeni upadi već spomenutog fagota, violina koja luta, udaraljke kojih čas ima, čas nema…nekad vam se čini kao da je to neki orkestar koji se zagrijava za koncert.

Ali u svemu tom kaosu postoji jedan začuđujući sustav koji je zapravo nemoguće opisati riječima. Dok ovo pišem, slušam cijeli album po treći put, i moram vam reći da mi u ovome trenutku zvuči upravo sjajno. Evo baš na gitari sviraju dvije note u najjednostavnijoj mogućoj frazi, bubnjar gazi bas pedalu brzinom od 1000 beats per minute, na violini se rasteže jedan ton, čini mi se da čujem i neke puhače, a druga gitara je provučena kroz fuzz efekt…dakle kao neki tuš (ne onaj iz kupaone, nego onaj iz „Muzika…TUŠ!“) koji traje 3 minute. I potpuno sam svjestan da kad to ovako napišem, nitko normalan ne bi trebao to pokušati slušati. Ali, vjerujte mi na riječ, ovo je odlično.

caroline 2 je jedan od onih dragocjenih albuma koji vas na prvu šokiraju i ne proizvedu „WOW!“ efekt, već onaj drugi, „WTF!“. Međutim, ako im dopustite (ne znam jeli prominentni stih u prvoj pjesmi „if you let them“ slučajan) i date im malo vremena, uvući će vas u svoju priču iz koje nećete tako lako izaći. Meni se to dogodilo kad sam (po zadatku) preslušavao Trout Mask Replicu mahnitog genijalca Captaina Beefhearta i Rock Bottom čudaka Roberta Wyatta. Uglavnom, „if you let them“, do treće pjesme će vas zakačiti i mislit ćete si kako ste dotadašnji život potratili slušajući plebejsku, prizemnu glazbu nekih, štajaznam, Taylor Swift ili Joe Cockera. Znam, znam…nisam se ovdje trebao pozivati na „svetinje“, ali shvatite to samo kao neki poticaj da se otisnete u avanturu. Niste se rodili sa ljubavlju za Pink Floyd ili Radiohead, stekli ste tu ljubav slušajući ih, nakon što vam ih je netko servirao. A to je ono što ja sada pokušavam učiniti s caroline. 

Da se vratim na početak…ne biste vjerovali, ali postoje ljudi koji rješavaju matematičke probleme „for fun“ i ljudi koji drže pauke kao kućne ljubimce. Ima nas svakakvih, pa će se valjda naći i onih koji će se odvažiti poslušati ovaj album od početka do kraja.  Neki od tih se neće vraćati, ali bit će, nadam se, dovoljno onih koji će obožavati caroline 2. I nadam se da će ih biti dovoljno da ova ekipa može od svoje glazbe živjeti, pa da nam za koju godinu podare i caroline 3.

P.S. Na četvrto slušanje su još bolji.