Saint Etienne / The Night

Nisam ni sam baš posve siguran u uzročno-posljedičnu vezu, ali ne vjerujem da sam slučajno po prvi put poželio pisati o glazbi baš u vrijeme kad sam upoznavao Saint Etienne. Da, bilo je to davno, ali opet ne toliko davno, budući da mi je trebalo vremena da uistinu čujem “Only Love Can Break Your Heart” (u to su vrijeme, ako se ne varam, već izdali “Good Humor”), odnosno, da shvatim kako nisu nužno gitara-bas-bubanj jedina kombinacija za dobru pjesmu. Davno, a opet ne toliko davno da mi se i vlastito sjećanje počelo poigravati sa mnom i premazima melankolije počelo korigirati nijanse slika iz vremena kad sam bio mlađi od tih renijansiranja. 

Jer – sad znam uz višegodišnje iskustvo pažljivog slušanja i intimnog iščitavanja glazbe kao žurnala tuđih intima, te, u konačnici i pisanja o glazbi i njezinim utjecajima na vlastitu intimu – Saint Etienne su od samih početaka bili duše starije od svojih vječno mladih melodija. Žurnalisti svoje stalno vitalne mladosti kroz notno pismo zaronjeno u brazde prošlosti vječno mlade pop glazbe. Glasnici melankolije u njezinu najplesnijem izdanju, sposobni prevesti svoje privatne londonske konverzacije na jezike trendovima starije od svoga i objaviti je na urbanoj čistini. Sposobni već u mladosti oplakivati mladost bez da uistinu tuguju, štoviše, radujući se. Radujući se jer žive u glazbi i kroz nju se definiraju. Ne da bi nas podučavali, već da bi nam pjevali punim plućima i otvorenim srcem.

Pop-glazba Saint Etienne od početka je bila gotovo brutalno suvremena, a do zadnjeg takta uronjena u prošlost, u vremena zabilježena na pločama iz njihovih bogatih kolekcija vinila. A u prošlost je bila uronjena ne da bi je kopirala ili prizivala, već da bi uhvatila vrijeme u cijelom mu kontinuitetu, ne oduzimajući present tenseu njegovo korijenje, uzroke, pa i zrcalo u past continuousu. Bilježeći tako svoje verzije sjećanja, pouzdane koliko je pouzdano srce. Zato su pjesme Sare Cracknell, Petea Wiggsa i Boba Stanleyja i mali eseji o glazbi i set-lista savršenog (after)partyja. Zato su me od početka – a da, davno je to bilo, pa opet ne toliko davno da se početak prestaje otimati zaboravu – radije mamili na zamišljene poglede kroz prozorsko staklo nego na stavljanje urođene mi plesačke nespretnosti na kušnju, navlačeći me na osjećaj da se “čini da je listopad, mada možda i nije”, kako Sarah šapuće u jednoj od najnovijih im pjesama. 

Eh, da, Saint Etienne imaju novi album, štoviše, već mjesecima. Mjesecima koji su, izgleda, morali proteći, čisto da me zimska nokturna ne zavaraju i ograniče “The Night” na određeno vrijeme ili raspoloženje. Već dugo – mada, tješim se, ne toliko dugo – pišem o glazbi i više nego ikad mi se čini da taj poriv (ili poziv) i ostvarenje te želje (ili odluke) dugujem glazbi ovih troje divni ljudi. Album satkan od isječaka iz nekog šireg nokturna koji je možda fotografija a možda ulje na platnu, zbirka ulomaka iz malih noćnih razgovora koji se možda jesu a možda nisu dogodili, započeta i zaključena impresijom kako “vrijeme leti, klizi i izmiče”, njihovo je novo suočavanje s melankolijom zatočenom u repeat-modu, a meni novi podsjetnik kako se najljepša glazba otkriva u pjevanju mladosti kao kontinuiteta.