Stereolab / Instant Holograms On Metal Film

Baš sam se razveselio kada sam u pripremi za pisanje ove recenzije vidio da je kolega prije koji dan objavio recenziju lanjskog albuma engleskih indie-dancera Saint Etienne. Naime, oni dijele neke sličnosti sa Stereolabom, pa ćete ih često naći pod „related artists“ rubrikama, gdjegod se piše o jednom od ta dva značajna benda.

Stereolab su francusko-engleski band, a Saint Etienne su engleski band francuskog imena. Vršnjaci su – i jedni i drugi su karijere počeli na prijelomu iz 80ih u 90e. Oboje su iznimno cijenjeni od kritike, ali nikada nisu postali megazvijezde. I najznačajnije…i jedni i drugi su fascinirani 60ima. 

No, u suštini, ova se dva benda značajno razlikuju. Gdje su Saint Etienne melodični i plesni, Stereolab su eksperimentalni i kompleksni. Saint Etienne je svoje bogato aranžirane melodije gradio na grooveu i estetici plesnjaka i mode 60ih, a Stereolab su inspiraciju svoje zakučaste, nerijetko minimalističke elektroničke eskapade tražili u krautrocku. I eto, oba su benda dočekali svoje 35-godišnjice postojanja i djelovanja aktivno objavljujući novu glazbu. Doduše, Stereolab su 15 godina proveli u mirovanju, ali su za to vrijeme objavili brojne kompilacije dotad neobjavljenih materijala.

Za neupućene, Stereolab čini autorska osovina Tim Gane i Lætitia Sadier (otud ono „francuski“), te bubnjar Andy Ramsey, a kojima se kroz vrijeme priključivalo više glazbenika – ukupno ih je kroz bend prošlo 17 – a trenutno su kvintet. Od osnutka do 2010. i petnaestgodišnjeg „sabbaticala“, izdali su deset studijskih albuma od kojih je najbolji Emperor Tomato Ketchup iz 1996. Iako im je instrumentarij uglavnom zasnovan na raznim klavijaturama i sintesajzerima, njihova glazba je drugačija od svega što ste u toj eri elektroničke glazbe mogli ćuti. Nema to nikave veze s technom ili housom, pa ni s trip-hopom koji je vladao na britanskoj pop sceni. Ja bih ih žanrovski definirao kao „post-pop“, slijedeći logiku po kojoj su, recimo, Sigur Ros prozvani post-rockom.

A što nam Stereolab, nakon desetljeća i pol pauze imaju za reći?

Za početak, daju nam sliku Svijeta iskvarenog pohlepom, ali se nadaju da će bit bolje u nadolazećim generacijama. Eh,da…zaboravio sam napomenuti da su Stereolab ljevičari, kao i većina „artsy“ ekipe na Zapadu. To salonsko ljevičarenje je (načelno) pomalo iritantno, ali Stereolab su iznimno pismeni i njihovi su tekstovi sjajni. Pazite ovo:

Greed is an unfillable hole
Insatiable
Avid the fear of death
Thirsty is the fear of death
There is no way
We can’t eat our way
Out of it

Vrlo minimalistički, a praktički cijela knjiga u jednoj strofi. A na ovome albumu ima takvih koliko hoćeš.

Kao i zadnjih nekoliko albuma koje sam preslušao (Pink Elephant i gorespomenuti Saint Etienne -The Night), i ovaj počinje elektronskim uvodom, ali ovdje je to kratka šarada koja više simulira nekakvu interplanetarnu transmisiju, a koja je smislena kada skužite Stereolabovsku „fascinaciju“ tehnologijom koja vrišti iz većine naziva njihovih albuma (i pjesama), pa tako i ovog. Međutim, njihova spomenuta ljubav prema 60ima, a posebice prema francuskom popu, brzo izlazi na površinu, pa se začas osjetite kao da ste upali neki film sa Alainom Delonom ili Jeanom Gabinom, a u kojem baš gostuje i James Bond. Dodajte tu još vokalni izričaj vrlo sličan onome legendarne (anti)pjevačice Nico i pred očima vam se odmah ukazuju omladinci u odjeći psihodeličnih uzoraka kako čagaju u klubu u kojem nabrojana filmska ekipa na šanku ispija „shaken, not stirred“ Martinije ili nešto slično. Zapravo, ne treba vam dugo da shvatite da je ta njihova „fascinacija“ tehnologijom, zapravo, sarkastični komentar na današnji Svijet.

Dobropoznata sklonost Stereolaba perzistentnim ritmičkim uzorcima krautockera je ovdje manje očita, ali nije „isparila“, tek je nešto gurnuta u pozadinu. Naravno, neuobičajeni ritmovi su i dalje tu – ne znam ni prebrojati dobe u, recimo, „Esemplastic Creeping Eruption“.

Elem, da vas ne gnjavim s detaljima, novi Stereolab album je vrlo dobar, čime nastavljaju svoj niz zanimljivih i posve originalnih djela. To je glazba za specifične ukuse i, zasigurno, neće osvojiti top-liste. Njihove melodije nisu prvolptaške (pa čak možda ni drugoloptaške) i traže angažman od slušatelja kako bi ih se dokučilo. Ali, ako ste ljubitelj avantgardnog popa kakav su nam znali servirati otkačeni likovi s prijeloma 60ih na 70e (npr. Nico, Robert Wyatt, Gong, Can, Neu! ili Penguin Cafe Orchestra – uz napomenu da su Stereolab ipak drasično manje „otkačeni“), dobra je šansa da će vas Instant Holograms On Metal Film usrećiti i dobro zabaviti.