Wet Leg / moisturizer

U ne tako davno vrijeme, dok je bio manager Liverpoola, Jürgen Klopp živio je u gradiću Formby, desetak kilometara sjeverno od Anfielda. Miran je to gradić uz obalu Irskog mora, a u njemu žive i neke druge (sadašnje i bivše) zvijezde nogometnih divova Evertona i Liverpoola, bježeći od raspopamljenih fanova i inih drugih potencijalnih uznemiravatelja njihove privatnosti.

Zašto vam to pričam? Zato jer je u tom gradiću 1993. godine rođena Rhian Teasdale, suosnivačica, pjevačica i glavna kreativna snaga benda Wet Leg. Kao da im mir i tišina Formbyja nije bila dovoljna, njezini roditelji su odselili na Isle of Wight kada je Rhian imala samo osam godina. Tamo je pohađala glazbene škole koje nije završila, radila kao konobarica i stilistica, te konačno upoznala ljude koji su je odveli u Bristol i pomogli joj da, pod imenom Rhain, snimi nekoliko singleova koji baš i nisu bili komercijalno uspješni. Ovi su singleovi sadržavali folkish glazbu dosta sličnu nečemu što bi napravila Björk – lagane klavirske skladbe praćene samo Rhianinim sjajnim sopranom. Nekoliko je godina obilazila kojekakve festivale, da bi, vozeći se na panoramskom kotaču („Ferris wheel“) u društvu dugogodišnje prijateljice iz glazbene škole, Hester Chambers, naprasno odlučila pokušati nešto novo. Tako su 2018. rođeni Wet Leg, nova buduća atrakcija britanske poprock scene.

Wet Leg su karijeru započeli singlicom „Chaise Longue“ (2021.), vrlo zabavnom pjesmicom punom sarkazma, dočekanom od (uvijek senzacionalističkih) britanskih glazbenih medija kao „spasiteljicom britpopa“. Ostalo je povijest, rekli bi. Eponimni debi album izašao je 2022., a njegov uspjeh je osigurao da se moisturizer u većini svjetskih glazbenih medija čeka s nestrpljenjem.

I…što je novo?

Za početak, Wet Leg više nije duet, jer su curke dodale bendu trojicu momaka koji su s njima odradili turneju po izdanju prvijenca: Josh Mobaraki (gitara, klavijature), Ellis Durand (bass) i Henry Holmes (bubanj).

Drugo i važnije je da su Wet Leg suptilno, ali znakovito promijenili svoj izričaj. Da se razumijemo, i dalje su to kratke indie-pop bombice, ali sada je u pjesmama puno više stvarnog negoli govornog pjevanja koje je bilo tipično za debi. Tamo gdje su na prvom albumu bili metronomski ritmovi i gdje ste mogli čuti, primjerice, rif posuđen iz Bowiejevog „Man Who Sold The World“, sada ćete čuti zvukove koji više podsjećaju na My Bloody Valentine. Ne znači to da je riječ o nekakvom shoegaze izričaju, ali gitare su jasno više opterećene kojekakvim efektima, pa Wet Leg nerijetko podsjećaju na nekakav mix Garbage i Yeah Yeah Yeahs. Kombinirano sa sofisticiranijom produkcijom, to čini da moisturizer (posebice u drugom dijelu) zvuči značajno više „mainstream“ od prvijenca.

Treće, i možda najvažnije, Wet Leg su bitno omekšali. Gdje su se nekad sprdali sa zaljubljenošću i sličnim sentimentima kroz odlične, sarkastične stihove tipa „What makes you think you’re good enough/To think about me when you’re touching yourself?” ili “I like you, you’ve got sex appeal/But I don’t wanna follow you on the ‘Gram/I don’t wanna listen to your band/I don’t know why I haven’t left yet”, sada su tu zaljubljena snatrenja „I don’t mind where we’re going/If it’s your hand, baby, I’m holding/I don’t mind getting old/When it’s your hand, sugar, I get to hold”. Moj je dojam bio da su na debiju bili nekakvi Gen Y koji se sprdaju sa Gen Z „luzerima“ i wokeismom, a sada se čine kao neki koji su malo kasno nadošli na klasične boomerske postavke, ali su zadržali „in your face“ stav kad govore o seksu na banalan i (kakti) „transparentan“ način: „Every night, I fuck my pillow, I wish I was fucking you”. 

Dakle, Wet Leg su sa „ovlaživačem“ glazbeno dobili na širini, a tekstualno su izgubili na duhovitosti i zanimljivosti. U jednu ruku to je dobro, jer bi ponavljanjem postali dosadni, ali su (u drugu ruku) zakoračili u nekakav indie mainstream u kojem sličnih izvođača ima „koliko ti duša želi“. Dobra vijest je da su sve pjesme na albumu stvarno dobre, a posebice bih naglasio nastupni single „davina mccall“, zabavnu pjesmicu koja se sprda na račun celebrityja i njihova učinka na mase, te sjajnu laganicu „11:21“ u kojoj Rhian pokazuje svoje nemale glasovne sposobnosti.

Teško je predvidjeti u kojem će se smjeru Wet Leg dalje razvijati obzirom da u njihovim pjesmama ima svega i svačega, ali možda je najznakovitija zadnja na albumu „u and me at home“ – klasična vesela pop pjesmica, znakovito duža od standardnih tri minute. Meni osobno se taj smjer baš i ne sviđa, ali curke imaju dovoljno talenta da i u prenapučenom svijetu pop ikona budu uspješne.

Nadam se da su Rhianini „starci“ zadržali kuću u Formbyju. Mogla bi joj vrlo skoro zatrebati.