Mumford & Sons / Rushmere

Mumford & Sons intenzivno pratim posljednjih deset godina. U to sam vrijeme često putovala na velike koncerte u susjedne zemlje, pa sam tako, nakon serije sjajnih nastupa Van Morrisona, Toma Jonesa, Brucea Springsteena i U2-a, čula savjet jedne suputnice: “Moraš vidjeti Mumforde uživo – fantastični su.” Tada sam ih poznavala samo preko “I Will Wait”, pjesme koja mi je djelovala previše šećerasto čak i za moj ukus. Ipak, odlučila sam im dati priliku i otići u Beč na turneju kojom su predstavljali svoj treći album Wilder Mind. Bio je to koncert koji me doslovno pregazio – energijom, zvukom, i pjesmama koje su uživo dobile sasvim novi sloj značenja. No najviše me pogodila atmosfera – simbioza benda i publike koja je oblikovala cijeli doživljaj. “Below My Feet” tada je bila peta pjesma na setlisti i odmah mi postala osobni vrhunac njihove diskografije – ona koja je prelomila moj pogled na ovaj bend.

Kada je kolega Siniša Miklaužić s portala Muzika.hr pisao o njihovom nastupu na Sziget Festivalu, opisao je to iskustvo riječima “emotivna egzekucija” – točno ono što sam i ja osjetila na baš svakom njihovom koncertu.

Možda sam u nekom trenutku propustila PR momentum koji je pratio izlazak albuma Wilder Mind, ali s Deltom su Mumford & Sons znatno svjesnije pristupili promociji. Osim klasičnih medijskih kampanja, pokrenuli su i Agoru – Facebook zajednicu kao mjesto susreta rezervirano za najvjernije fanove s kojima su aktivno komunicirali.

U vrijeme kada je izbila kontroverza zbog političkog stava Winstona Marshalla, gitarista i svirača bendža, koji je potom odlučio dobrovoljno napustiti bend 2021., oni su se već bili udaljili od svojih folk početaka. Bendžo je već tada bio gotovo potpuno nestao iz zvuka, a Mumford & Sons su se još odlučnije okrenuli rocku i eksperimentiranju s elektronikom.

Rushmere, njihov najnoviji album objavljen u ožujku ove godine, nastao je gotovo u tišini – bez uobičajene pompe. No stvari su se pokrenule kad su fanovi preko Agore i newslettera dobili obavijest o stvaranju posve nove zajednice, izravno na platformi benda, i počeli na mobitel dobivati isječke novih pjesama i vijesti iz provjerenih izvora. 

U vrijeme pandemije Marcus Mumford započeo je pisati novi, duboko introspektivni materijal. Pjesme koje su tada nastale bile su, kako je sam priznao, previše osobne za bend. I upravo su one pretočene u njegov prvi solo album, Marcus Mumford (self-titled). Taj intimni ton, čini mi se, i danas prožima Rushmere. Ima tu melankolije i tuge (“Malibu” i “Anchor”), pobune (“Carry On” i “Truth”), ali i refleksivne nostalgije (“Where It Belongs” i “Rushmere”). 

“Anchor” je jedna od onih pjesama koje odmah privlače pažnju svojom jednostavnošću. Ujedno mi djeluje kao prijelazna točka između Marcusova solo rada i povratka u bendovski kontekst. U svojoj ispovijesti iz razdoblja promocije solo albuma, otkrio je da je u mladosti bio žrtva seksualnog zlostavljanja i da je taj događaj oblikovao mnoge njegove borbe, uključujući i ovisnosti. U tom je kontekstu “Anchor” moguće čitati kao nastavak pjesme “Cannibal”, za koju je videospot snimio Steven Spielberg, intimnu i ispovijednu, ali s nešto blažim tekstualnim pristupom. Sidro u pjesmi funkcionira kao simbol krivnje, ali i unutarnjeg impulsa da se od nje pobjegne.

“Surrender” pak ide još dublje – kao da se izravno dotiče iskustva alkoholizma i faze života u kojoj je postao svjestan svojih destruktivnih obrazaca. Neki stihovi (“Defeat and surrender always feel the same to me / But what does it matter? They both bring me to my knees” i kasnije “I know that I’m walking a treacherous line”), zbog ovakvog su me konteksta, odmah asocirali na Johnnyja Casha i njegove probleme s alkoholom. Glazbeno, ovo je klasična gradirajuća Mumford & Sons pjesma kakvima je obilovao baš album Wilder Mind.

Jedna od tiših i kontemplativnih pjesama je “Monochrome”, koja je na ovom albumu jasna stiska poveznica sa Simonom & Garfunkelom. Glazbenu temu bendu je donio basist Ted Dwane, a Marcus je u mirnom tonu napisao znalački i promišljen tekst o zreloj ljubavi, predanju i vjeri, koristeći “zumbul djevojku” koja u jednobojnom svijetu postaje metafora za utjelovljenu svetost (“There is Christ in the ground beneath your feet”). Teda je takav tekst izrazito dirnuo s obzirom na to da je njegova supruga Milli Proust, cvjećarka i dizajnerica iz West Sussexa, specijalizirana za održivo uzgajanje sezonskog cvijeća i dekoriranje.

Takva je i “Malibu”, koja otvara cijeli album, s posebno izraženim teološkim kontekstom. Iako se naziv lokacije uopće ne spominje u tekstu, simbolika bijega, mira i transformacije jasno je prisutna. Time je možda nenamjerno određen filter kroz koji se album može slušati, no meni ipak previše nepotrebno nametnut. I dok se na prošlom albumu Mumford tekstualno oslanjao na Miltonov “Izgubljeni raj” ili na ranijima na Steinbecka, Platona, Pascala i Chestertona, na najnovijem albumu biblijske reference su najsnažnije, posebno u ovoj pjesmi – “I’ll find peace beneath the shadow of your wings” koja se odnosi se na Psalam 91,4: “Svojim će te krilima zaštiti / i pod njegova ćeš se krila skloniti”. 

Možda najljepša u ovom rangu tihih pjesama, i zapravo prvih pjesama koje su nastale za potrebe ovog albuma, meni je definitivno “Where It Belongs”, koju mogu zamisliti u onim tišim dijelovima njihovih koncerata kada a capella troglasno, eventualno uz akustičnu gitaru, izvode tek nekolicinu izabranih pjesama. Takvog je karaktera, primjerice, “Timshel” s prvog albuma “Sigh No More”. Suzdržanost i tišina ovakvih pjesama na koncertima tada postaju neki gotovo liturgijski moment.

“Caroline”, iako možda tekstualno najslabija, melodijski je najzvučnija pjesma albuma. Refren je izrazito pamtljiv i neodoljivo podsjeća na glazbene špice televizijskih serija. To nije slučajnost – Marcus Mumford je s Tomom Howeom radio glazbu za seriju Ted Lasso, zbog čega je bio nominiran za Emmy. Ako ćemo o poveznicama, moguće je i da ova pjesma ima veze s Lordom Byronom i njegovom ljubavnicom Caroline Lamb. Ona ga je nazvala ludim i lošim likom kojeg je opasno poznavati, pa se vjerojatno i dio teksta ove pjesme veže na te njene riječi.

“Rushmere” je središnja točka albuma, pjesma koje nosi ime ribnjaka na kojem su se prvi put sreli članovi benda i zatim postali prijatelji i glazbenici koje je streloviti uspjeh zahvatio pomalo nespremne. Dok su tražili svoje identitete i izričaje, propustili su vidjeti ono što doista jesu. I dok je cijela pjesma vibrantna i brza, energična i nabijena sjećanjima, gotovo kao da opipljivo bilježi trenutak shvaćanja da je “život prohujao”, ali još uvijek ima nešto vrijedno u njemu. Ona je u neku ruku označila povratak korijenima benda, i koliko god su fanovi bili podijeljeni oko političkih stajališta Winstona Marshalla, čuti bendžo u zvuku benda, bez originalnog člana, i dalje mi zvuči nekako nespretno i neiskreno, gotovo pogrešno. Osim, evo, ako je pjesma doista samo vinjeta gdje se prisjećaju originalne četvorke. I zbog stiha “Come get lost in a fairground crowd”, ali i zbog same naslovnice ovog albuma, kao da se oslanjaju na svoj drugi studijski album Babel koji odiše gungulom i engleskom, sajamskom atmosferom, glasom izgubljenim u buci, ali ujedno i mjestom slobode gdje te nitko ne treba poznavati.

Iako se za produkciju albuma pobrinuo i sam bend, glavni je ipak bio Dave Cobb, višestruko nagrađivani producent poznat po radu s country i americana izvođačima (Chris Stapleton, Sturgill Simpson, Brandi Carlile). To se možda najviše osjeti u pjesmi “Truth”. Dok je prijašnji materijal bio više povezan s folkom, ova je pjesma označila puno jasniji ulazak u područje modernog countryja. I dok vatra više simbolizira signal koji upućuje da je nešto neriješeno, nego na uništenje, posebno mi se svidio Mumfordov autoironičan komentar o kulturološkom porijeklu – “I was born in California / And it never ends”. Naime, u predizbornoj kampanji, bend je dao podršku Kamali Harris i njenom programu i nastupio na skupu u Wisconsinu. Ovo je upečatljiv detalj jer je Marcus Mumford rođen u Kaliforniji, iako je odrastao u UK-u. Bez prenaglašene produkcije, tekst nosi sve, a kako je Cobb surađivao s Jasonom Isbellom i Chrisom Stapletonom, pronašao je pravi način kako da u prvi plan dođe poruka o pravdi, identitetu, istini i porijeklu. Gitarski solo me prilično podsjetio na onaj u pjesmi “Beloved” na albumu Delta, ali to su te neke sitnice koji vjerojatno ne bi bile toliko upečatljive nekom prosječnom slušatelju.

Glazbeno mi je posebno zanimljiva pjesma “Blood On The Page”. Posve drugačija od svega što su dosad napravili, uz zanimljiv simbol krvi na stranici koja može imati toliko značenja, od posljedica koje mogu imati riječi koje se više ne mogu povući nakon što su napisane do traume koja izbija kroz stihove napisanih pjesama, Marcus Mumford ovdje odlazi u izrazito lijepo kontrolirani falsetto nakon krasnog i otvarajućeg refrena koji cijeloj pjesmi daje posebnu toplinu. Na njegovom solo albumu jedna od najljepših i najsnažnijih pjesama imala je ovakvu konstrukciju, i gostovanje Brandi Carlile. Ovdje je to Madison Cunningham koja mu u duetu dodaje još veću dozu nježnosti, kao kontrast toj krvi koju je opjevao, pa pjesma prerasta u nježni dijalog – gotovo sigurno između njega i njegove supruge – o traumi, o ljubavi, o onome što ostaje kad sve drugo prođe.

Roditelji Marcusa Mumforda su evangelizatori i u Kaliforniji vode Vineyard crkvu, odvojenu vjersku zajednicu unutar kršćanstva, i ta je evangelizatorska nota povremeno prisutna i u tekstovima pjesama ovog benda. Nakon “Malibua” s početka, posebno je teološki nabijena “Carry On” kojom album završava. Sa stihovima koji se referiraju na stvaranje svijeta (“And there is still a word in the night”…  / “It was made and it was good”). S ključnom porukom da je sve čisto i nevino po prirodi, prije nego ga društvo, religija ili ideologija iskrive. Koliko ih god težnje za većim uspjehom iskrivile, Mumford & Sons su se vratili svojim “dječjim” počecima, onima po kojima su i postali prepoznatljivi. 

Pjesme s albuma Rushmere nisu kompleksne u svojoj strukturi – ni glazbeno ni produkcijski. Kako su sami rekli u intervjuima, cilj im je bio napraviti iskorak: prestati reagirati na prošle albume i umjesto toga stvoriti nešto što zvuči baš onako kako bi zvučalo u sobi, kada se svi okupe i zasviraju – vratiti se osnovama.

Ovo im je ujedno i prvi album koji su u cijelosti snimili kao trojac – Marcus Mumford, Ben Lovett i Ted Dwane – što je značilo da je svaka odluka morala biti jasno artikulirana, svjesna i prilično destilirana. U takvom formatu, mjesta za višak jednostavno ne nema. Na turnejama, naravno, surađuju s dodatnim glazbenicima – i pritom biraju najbolje. Na aktualnoj turneji bendžo umjesto Winstona Marshalla svira Matt Menefee, jedan od najboljih svirača tog instrumenta na svijetu. Najbliže Hrvatskoj nastupili su u ponedjeljak, 7. srpnja u Veroni u rasprodanoj Areni. Osobno, nadam se koncertu u drugom dijelu turneje, u studenom ili prosincu, možda u Španjolskoj ili Njemačkoj. Nakon detaljnog preslušavanja Rushmerea, vjerujem da ih ponovno vrijedi čuti uživo. Posebno sada, kada pjesme nose jasnoću zrelog benda koji više ništa ne mora dokazivati.