Što je sve potrebno za odličan koncert?
Vrijeme, mjesto, raspoložena publika i, naravno, glavna faca.
Svi ti elementi složili su se u savršenoj konstelaciji na carskom trgu u Splitu, poznatijem pod imenom Peristil, tvoreći neosporan zaključak da je ovo bio koncert godine u drugom po veličini gradu u Lijepoj Našoj.
Vrijeme: oblaci koji su prosuli kišu neposredno pred početak koncerta odlučili su se za drugu lokaciju.
Mjesto: siguran sam da jedinstvenost rimskih kamenih struktura daje dodatnu energiju i nadahnuće svim izvođačima.
Publika: naravno, jedva je dočekala čuti i vidjeti glazbenika ovakvog značaja, što su dokazali iskrenim aklamacijama.
Glavna faca: Billy Cobham, glazbenik koji je uvelike popularizirao jazz fusion, bubnjar kojega se bez dileme može uvrstiti u 25 najboljih bubnjara svih vremena, glazbenik koji je na pozornicu došao sa štapom i 82 godine u osobnoj iskaznici, ali i s dinamitom u rukama i nogama. Siguran sam da je zbog svoje energije Billy Cobham jedan od onih koji će u restoranu više pažnje posvetiti konobarici nego hrani.
Za njegov dolazak zaslužna je odlična ekipa iz Hrvatskog doma Ivo Tijardović na čelu s ravnateljicom Vanesom Klevom, za koju sam siguran da je provela mnogo besanih noći dok se ovaj koncert nije realizirao. Inače, koncert Billyja Cobhama dio je Peristil Vibrez festivala na kojemu su još nastupili i Ivo Pogorelić te zabavni duet Igudesman & Joo.
Priznajem da mi je Cobhamov eponimni album „Spectrum“ (ponosno posjedujem taj vinil) širom otvorio vrata interesa za fusion jazz, i to iz jednostavnog razloga – bio je to materijal i svirka od koje i dandanas zastaje dah. Jan Hammer (Mahavishnu Orchestra) na klavijaturama, Thomas-Tommy Bolin (James Gang, Deep Purple) na gitari i stari vuk, Leland-Lee Sklar (Bee Gees, The Doors, Toto, Hall & Oates) na basu, predstavljali su onomad glazbenu varijantu vatre, vode, zraka i zemlje. Tako raznoliki elementi pokrenuti zajedno bili su u stanju proizvesti veliku sintezu u kojoj su pomalo amorfni jazz oblici dobili smisleni scenarij. Bio je to glazbeni nektar, srž umijeća sviranja.
I tako smo projekt Spectrum (i još ponešto) imali zadovoljstvo čuti na pozornici uglavnom rezerviranoj za klasičnu glazbu. Nema više Sklara čiji je kotrljajuće/razarajući bas otvarao fenomenalni „Stratus“, tu su sada mlade i nešto starije snage: Gary Husband (klavijature), Michael Mondesir (bas) i Rocco Zifarelli (gitara). Zaista nema smisla uspoređivati inicijalnu postavu koja je tako suvereno stvorila pravo remek djelo s aktualnom, stoga su očekivano i sasvim razumno aranžmani odstupali od originalnih izvedbi, što ni na sekundu nije umanjilo pozitivan prijem prepunog gledališta.
Koncert je imao povijesni značaj, bila je to evokacija vremena i glazbe koja je mnogima promijenila način razmišljanja, djelovanja, te je otvorila veiliki interes za fusion jazz, čak i onima kojima je bio nerazumljiv.
Impresivan je bio, kao pod baldahinom, bubnjarski set (pravi bubnjarski Fort Knox) za čiju je instalaciju i ozvučenje bio zadužen Jan Ivelić-Pele, poznati splitski jazz bubnjar, kompozitor i producent.
Točno u zakazanom vremenu, nakon što su prestala zvoniti zvona sv. Duje, Billy Cobham i ekipa započeli su svoju glazbenu avanturu u kojoj je mjesta za iskazivanje bilo za svakog glazbenika, što je bilo i očekivano s obzirom na strukturu materijala u kojemu nije dozvoljeno isticanje samog jednog instrumenta, bez obzira svirao li ga sam „šef“, koji je u ne pretjerano dugim solo dionicama, ali i tijekom cijelog koncerta, gradio armiranu konstrukciju nenametljivim, ali svrsishodnim bubnjanjem koje je davalo slobodu ostalim instrumentima. Da je Cobham uživao u svirci i općenito u interakcijama s oduševljenom publikom moglo se vidjeti kroz njegove facijalne ekspresije u kojima se očitavalo pravo zadovoljstvo.
Godinama vremešni Gary Husband vješto je, zavodljivo i ekspresivno „šarao“ po svojim klavijaturama, Rocco Zifarelli na trenutke je svirao u iskrenom zanosu, dok je Michael Mondesir, rekao bih, bio čovjek iz sjene. Je li razlog možda malo previše ozvučen bas bubanj, ne znam, no (makar s mog mjesta) bas gitara bila je najmanje čujna, a to mi je u odnosu na originalnu snimku baš nedostajalo.
Billy Cobham nije puno pričao (par kurtoaznih pohvala gradu, hrani i vinima), te je obećao ponovni dolazak, makar kao običan turist. Da je provjereni ljubitelj dobrih vina potvrdio je kompozicijom „Fragolino“ posvećenom talijanskom vinu, nakon čije je konzumacije, prema vlastitim riječima, izgubio pojam o vremenu i prostoru.
S albuma „Spectrum“ čuli smo „Taurian Matador“ te ako se ne varam „Le Lis“ i, naravno, mog favorita večeri (ali i inače), nevjerojatno dobru izvedbu „Stratusa“, da bi koncert završio u frenetičnoj izvedbi „Quadrant 4“.
Ukratko, bio je ovo pravi koncert na pravome mjestu, koji je možda pozitivan indikator da se u Splitu napokon nešto (dobro) počelo događati. Dokaz tome je predstojeći jazz kalendar Hrvatskog doma u kojem ćemo imati prilike slušati Cyril Aime, Anat Cohen, Emetta Cohena i Je Veux.