I muka je dio puta. I to onaj dio po kojem se, kako narod kaže, poznaju junaci. To zna i svatko tko se odazvao pozivu kreativnosti; bar vjerujem da je tako. Svi pokleknu, kad-tad, ali možda uz put i nauče kako se tek na koljenima otvaraju temeljne spoznaje. Bob Dylan je itekako posrtao, padao prsimice u blato, podizao se na koljena pa letio i opet iznova. Pretenciozno je i subjektivno reći da je to činio više nego bilo koja druga zvijezda, ali svakako na jedan specifičan način, s odjecima i posljedicama što su ostali gotovo udžbenički primjeri onoga što već godinama na ovom portalu vlastitim skromnim jezikom pokušavam opisati kao tretiranje Čežnje.
Osamdesete su u tom pogledu posebno delikatno razdoblje Dylanova života i stvaralaštva i eklakantan primjer prožimanja tih termina. Ušavši kao friški obraćenik na kršćanstvo u desetljeće koje će dodatno ekstremizirati hedonističke postulate popularne kulture te poprativši to albumima izrazito vjerske tematike, svjesno ili nesvjesno dao je sebi ispisnicu iz elitnoga društva i pretplatu na jezičave kritike. Po svršetku te životne (i opet stvaralačke) faze, osjetno pogođen takvim antagonizmom, Dylan je nastavio čeprkati po svojim temeljima, tražeći pravu riječ za nastavak, snagu da se nosi s epohom stvorenom na lomači koju je zapalio punk i novoj estetici definiranoj sintisajzerima i koloritom raspuštene seksualnosti. “Infidels” je bio vrlo dobar album, ali više tranzicijski nego epohalan, hvaljen više zbog naglašenije sekularnog rječnika nego bubnjajućeg bogatstva kojeg je sadržavao ispod tugom natopljene tapiserije. Njegov autor, osoba koja je nekoć udarala definicije rocku i njegovom grananju u americanu, koja je stajala kao hodajuća budućnost i mačeta pred učmalosti, bila je itekako svjesna da više nema upliva u nove trendove i razvoj muzike, da napokon više nije “prorok” i koliko god u tom našao i satisfakciju, ostala je rana i novi izazov.
Rad na “Empire Burlesque” bio je raštrkan proces, “zabavljanje” po studijima uzduž i poprijeko Amerike s raznim, uglavnom studijskim muzičarima. Nakon političkog konzervatizma u svom stilu na prethodnom albumu, Dylan se odlučio okrenuti naglašenije ljubavnim temama i uz put prigrliti estetiku novoga doba. Kako, srećom, nitko ne može pobjeći od sebe, nisu to ipak ispale tipične, jednodimenzionalne ljubavne pjesme kao što se ni sintetika nije mogla toliko snažno nametnuti rukopisu osobe koja je pokazala da je u redefiniranjima sadašnjosti i signaliziranju budućnosti najvještija kad punim rukama grabi u prošlost. Pa ipak…
Pitanje je kako bi zvučala, recimo, “Tight Connection to My Heart” (inače, napisana tijekom rada na “Infidels” i od tada uporno prepravljana) da se nije toliko “osuvremenila” da zvuči poput… pa, recimo, Phila Collinsa?! Pjesma koju možemo uzeti kao ogledni primjerak s albuma sadrži mnoge odlike Dylanova iskaza, od sjajne lirike koja ljubavnoj tematici pridodaje i mogućnost kompleksnijih iščitavanja (u ovom slučaju odnos prema vjeri i Duhu) do zaraznog melodijskog vijenca koji istoj lirici daje da se dodatno razmaše, ali zagušena je svojim tretmanom u produkciji i miksu. Dok su, primjerice, New Order napravili sjajan posao, estetski logičan i osmišljen, s naslijeđem svojih Joy Division, a Leonard Cohen uz minimalne “žrtve” sintisajzerima sebi olakšao posao koji ionako nikada nije bio s čisto muzičke strane značajan ili definirajući, Dylan kao da je odlučio uletjeti punim ustima u avanturu u koju ni sam nije imao vjere. Ni jasne vizije, ako je vjerovati gitaristu The Rolling Stones, Ronnieju Woodu koji je surađivao na snimanju i kojeg je pritom iznenadilo Dylanovo odustajanje od autoriteta tijekom miksanja albuma (iako je samostalno imenovan producentom) i prepuštanje nekih ključnih odluka tehničarima. Što se to točno odvijalo u njegovoj glavi tek se djelomično može iščitati, odnosno, više nagađati kroz tekstove pjesama.
“Clean Cut Kid” tematski možda ponajviše odudara, tim više jer je bila namijenjena “Infidels”, gdje se svojom antiratnom, socijalnom porukom mnogo bolje uklapa. Srodna Springsteenovoj “Born in the USA” (još jedan rock-prvoborac kojem nova estetika nije donijela baš mnogo dobra, bar ne kvalitativno), ona je i svojevrsni Dylanov zakašnjeli prilog borbi protiv američke vojne intervencije u Vijetnamu (publika mu nije oprostila šutnju i čeprkanje po prošlosti i pastorali tijekom najbučnije antiratne kampanje krajem šezdesetih). “Trust Yourself” je pak još jedno upozorenje da nije on nikom prorok ni mesija, već da povjerenje svatko mora pokloniti prvenstveno sebi. Na prvu bi se moglo očitati i odmicanje od kršćanskog nauka, međutim Dylan jasno upućuje i da se ne treba vjerovati onima koji ne vjeruju u Boga.
Ostatak materijala je načelno ljubavne tematike, pri čemu su neke pjesme posve prešarane sintisajzerima. Notorni je primjer “When the Night Comes Falling from the Sky” koja na sintetičkoj matrici gotovo prelazi u disco. Kao svijetli trenutci izdvajaju se predivne “I’ll Remember You”, koja je dugo bila dio standardnog koncertnog repertoara, možda najuspjelija pjesma albuma “Emotionally Yours” te završna akustična “Dark Eyes” koju je Dylan izveo sam s gitarom i usnom harmonikom. No i u njima, a osobito između njih, čujemo Dylana koji kao da nije prisutan, bar ne u punom angažmanu. Jeka je to pjevanja velikog trubadura, sjena je to velikana koji je tražio razrješenje od mesijanskih atributa a sad možda izgubio negdje na tom putu dodir sa svojim izvorima.
Izgubio ili tek zastao da osluhne? Na muci se poznaju junaci, a Dylan ni u očitom raskoraku između sebe i svijeta koji je skupa s njim malčice ostario od dana kad su se ljubili i svađali nije bježao u šutnju. Vjerujem čvrsto da je i sva mlakost u snimanju ovih i nekih budućih pjesama imala neku svoju intimnu, teško dokučivu svrhu i pročišćujući karakter. Možda je sve skupa bio i čin kreativne poniznosti, ne znam i ne želim doktorirati na temu koja nije moja. Zadivljuje, međutim, da u tom očitom padu, u tek hvatanju novoga daha, na mukama jednog snažnog stvaralačkog, uvijek tražećeg, vapijućeg poriva, i dalje tinja iskra dovoljna da nakon nekoliko pažljivijih slušanja ipak otkrije onog čovjeka koji je uvijek znao pronaći pravu notu, vlastiti izraz,… Riječ.
Toni Matošin
Osobna karta albuma
 |
||
|
Izvođač
|
Bob Dylan
|
|
|
Naziv albuma
|
Empire Burlesqu
|
|
|
Izdavač
|
Columbia
|
|
|
Produkcija
|
Bob Dylan
|
|
|
Datum objave
|
10. 6. 1985. | |
|
Snimano
|
1984. – 1985. |
|
|
Posebna napomena
|
Standardno izdanje s jednim diskom
|
|
|
Popis pjesama
|
||
|
Tight Connection to My Heart (Has Anybody Seen My Love)
Seeing the Real You at Last I’ll Remember You Clean Cut Kid Never Gonna Be the Same Again Trust Yourself Emotionally Yours When the Night Comes Falling from the Sky Something’s Burning, Baby Dark Eyes |
||
|
Linkovi
|
||
      |
||
|
Emotionally Yours – Video |
||
{youtube}giidVZLhYAc{/youtube}
