Dirty Three – “Toward the Low Sun”
Kad-tad, odbacimo li napokon sve sporedne motivacije i razgrnemo stilske zastore i nužne poze, bit se svede na tretman čežnje. Ono što umjetnika.
Kad-tad, odbacimo li napokon sve sporedne motivacije i razgrnemo stilske zastore i nužne poze, bit se svede na tretman čežnje. Ono što umjetnika.
Postoje razne teorije o nestanku prahistorijskih gmazova i reptila, jednom riječju – dinosaura, pa se tako nameće dojam da zapravo nitko ništa ne.
Za opisati ovaj jedinstveni i neponovljivi lik trebam najprije zaviriti u Klaićev rječnik stranih riječi kako bih adekvatno opisao sva „agregatna“ stanja Davida.
Nizanje albuma, nekom logikom, kad-tad zapadne u stagnaciju i, konačno, u degresiju. Tako to ide s kreativnošću – floskula koliko i praksom dokazana.
Najteže je zaputiti se. Kad se jednom otisneš iz svoje sigurne luke, otvaraju se pučine, bespreglednosti, a svaki novi korak, svaka nova milja.
Nakupilo se godina, ali ipak nisam toliko star da znam iz prve ruke. Dakle, ovako iz druge, koliko sam mogao tu i tamo.
Nekim albumima uvijek se vraćate, pa vam se ipak rijetko nametnu kad dođe do slatkorječivih inventura i polutrijeznih analiza. Neki su vam zaparani.
Diskografski logično, došlo je, dakle, i do te kompilacije. TBF, odnosno, The Beat Fleet, postoje još od prvih godina devedesetih i od tada.
“Nešto u mojim venama, krvavije od krvi”, ponavlja Jeff Tweedy uzduž i poprijeko jedne od ključnih pjesama trećeg mu domaćeg rada s kolektivom.
Ispisujući nedavno na ovim istim internetskim koordinatama svoju nenamjerno razvučenu verziju životopisa Leonarda Cohena, priču iste sam u podnaslovu sažeo kao anatomiju čežnje..