Jedinstveni i neponovljivi škotski trio Cocteau Twins podario nam je najljepši od glazbenih žanrova – DreamPop.
Kada je (čini mi se) 1998. objavljena vijest da će se snimati filmska trilogija Gospodar prstenova, odmah su, u online (a i u tada još postojećem, offline) svijetu krenule špekulacije o podjeli uloga, glazbi i svakoj drugoj pojedinosti vezanoj za produkciju. Naravno, velika većina je u ulozi Gandalfa vidjela Seana Conneryja, a tada još nekanselirani Mel Gibson se činio savršenim za ulogu Aragorna. Moje su intimne želje, osim spomenute dvojice, bile i Liv Tyler kao Arwen i Cocteau Twins kao autori glazbe za (barem) vilenjački dio soundtracka, a već sam u glavi vidio scenu kako Družina ulazi u Lothlorien i ondje zatiču vilenjaka kako na nekakvom žičanom instrumentu prebire uvodne note „Stairway To Heaven“.
Stari lisac Peter Jackson znao je da će želja i pozdrava biti koliko hoćeš, pa da bi filmovi opterečeni s tolikom količinom pop-kulturalnih referenci, prije izgledali kao neka propagandna nakaza negoli suvisli filmski narativ. Međutim, mala željica mi se ipak ostvarila: glas neponovljive Elizabeth Fraser pojavio se na filmu, i to baš u Lothlorienu, u vilenjačkoj „Lament For Gandalf“.
U to vrijeme, Cocteau Twins su već bili prošlost. Robin Guthrie (osnivač i glavni autor i instrumentalist) i Simon Raymonde (basist) već su radili na solo albumima, a pjevačica Elizabeth „Liz“ Fraser je pomalo nestajala sa scene, povlačeći se u anonimnost i miran život. Njihov zadnji album, Milk & Kisses objavljen je godinu ranije, a bend je umirao već nekoliko prethodnih godina, kako se je gasila romantična veza između Robina i Elizabeth.
A sve je počelo u škotskoj vuko***ini, industrijskom gradiću Grangemouth, krajem 1970ih, kada su se Robin i Elizabeth susreli u diskaču zanimljivog imena „Hotel International“. Oboje su brijali na Siouxsie & The Banshees i (naravno) Joy Division, tada glavne post-punk atrakcije u Britaniji, pa su i njihovi prvi glazbeni pokušaji bili na tragu nekakvog goth-post-punka. Trebalo im je neko vrijeme i nešto audiokazeta s nasnimljenim demosima da njihova glazba dopre do ušiju šefa nezavisne etikete 4AD, po imenu Ivo Watts-Russell (ovdje bi bilo prilično uporabiti genitiv, ali kako deklinirati ime Ivo kad je riječ o englezu? Podravski „Ivoja“, brački „Ivota“, dubrovački „Iva“ ili standardno „Ive“?).
Njihov prvi album naslovljen Garlands ugledao je svjetlo dana 1982., a vječni perfekcionist Robin nije bio zadovoljan rezultatom. Vjerujući u vlastite mogućnusti manipulacije zvukom, kroz primjenu velike količine gitarskih efekata i, posebno, Lizine mogućnosti manipuliranja vlastitim glasom, nastavio je tražiti idealan zvuk. Oboje su gostovali na projektu This Mortal Coil, svojevrsnoj supergrupi sastavljenoj od bendova iz 4AD „ergele“, gdje su izveli obradu pjesme „Song To The Siren“ Tima Buckleya i njome po prvi put dospjeli na top-liste. Usput su upoznali i svog budućeg basista Simona. Drugi album, naslovljen Head Over Heels (1983.), već se bitno zvukom razlikovao od Garlands, a još jedan koračić dalje otišao je i naknadni EP The Spangle Maker, sa singlom Pearly Dew Drops’ Drops. Tamne, gotičke tonove zamijenila je melodioznost, a gitarske dionice, iako još uvijek relativno minimalističke, obojane su u znatno svjetlije tonove.
No, nitko nije očekivao ono što je uslijedilo. Album Treasure izdan je u 12. studenoga 1984. godine, a za najavni single odabrana je „Lorelai“, vjerojatno najčudnija pjesma koju sam ja tada čuo na radiovalovima (hvala dragom Bogu na 101-ici!). Pjesma počinje alarmom – iznenadi vas zvuk gitare toliko provučenim kroz efekte da vam se čini da čujete sirene za uzbunu, a onda se uključi Liz sa svojim slatkim falsettom i odvede vas na putovanje u šumu punu vilenjaka koji vas pozdravljaju sa grana mallorna dok njihovo zlatno lišće poigrava na povjetarcu…da, upravo tako sam zamislio putovanje kroz ovaj predivan i jedinstven album. Naime, glas i vokalni izričaj Elizabeth Fraser su do te mjere jedinstveni da ih nije moguće opisati (na koncu, i zašto bih kad možete samo kliknuti na Deezer/Spotify prozorčić ispod teksta i sami poslušati). Naime, ako ste mislili da je, recimo, Nina „The Voice“ Kraljić nekakva marka u pjevanju, poslušajte Liz. Njezine grlene fraze su milijunima svjetlosnih godina od bilo koga, a njezine visine su savršenstvo dostižno samo za ozbiljne operne soprane, i to samo kad imaju dobar dan. Na koncu, ozbiljniji poznavatelji glazbe od mene su joj dodijelili titule „anđeoskog glasa“, „glasa s drugog svijeta“ i „glasa samoga Boga“.
Pjesme na Treasure većinom nemaju smislenog teksta – imaju riječi, ali one nisu povezane, i ispjevane su samo zato da bi dodale nešto u melodiju. Evo primjera iz pjesme „Aloysius“:
„Silly silly saliva
Sassy shear near
Silly silly saliva
Sassy shear near
Silly silly saliva
She should’ve, she sighed the grove
Ska pop, sa pum, sa po“
Samim time, ni album nema temu – može biti štogod zaželite – čime doživljaj postaje osoban za svakog slušatelja. Nije li to super fora?
E, pa ja sam odabrao sljedeće:
„Ivo“: U zoru me bude ptičice. Danas je veliki dan, krećem na put s vilenjacima. Obitelj i prijatelji me ispraćaju pjesmom.
„Lorelai“: Ulazimo u vilenjačko kraljevstvo. Dočekuju nas fanfare i pjesma dok hodamo prema dvoru vilenjačkog kralja.
„Beatrix“: Formalni prijem kod kralja. Pleše se nekakav menuet. Najljepša vila pjeva u moju čast.
„Persephone“: Kralj nas ispraća uz upozerenje da se čuvamo stranputica i usput nam prepričava junačke bitke svoga naroda. Pozdravljamo se i nastavljamo put.
„Pandora“: Nailazimo na šumski proplanak na kojem se stado jednoroga igra uz jezerce. Pridružujemo im se i plešemo dok nas sunce obasjava kroz krošnje golemih, rascvjetanih stabala.
„Amelia“: Nastavljamo put kroz šumu i preko zelenih brežuljaka, a pred očima mi se ukazuju sva čuda svijeta. Čuđenju nema kraja. Pomalo je opasno, adrenalin luduje.
„Aloysius“: u prijateljskom razgovoru smo s patuljcima koje smo sreli. Pričaju nam o svojim rudnicima, oduševljeni nalazištima zlata i dragog kamenja.
„Cicely“: Prolazimo kroz patuljačke tunele. Mračno je, ali sigurni smo jer nas vode sjajni vodiči. Učimo o njihovoj povijesti i teškim bitkama.
„Otterley“: Stigli smo na obalu mora. Sunčano je i tiho. Samo lagani valići zapljuskuju žalo. Odmaramo.
„Donimo“: Morski vilenjaci nas dočekuju i ukrcavamo se na njihov brod. Plovimo jedno vrijeme kroz maglu, a onda nas obasjava sunce i dočekuju nas besmrtne zemlje. Nostalgija za domom se javlja, ali i sreća zbog onog što je pred nama.
A ono što je pred nama (na ovome svijetu) jest serija sjajnih EP-ja i albuma koji su počeli upravo ovdje, kada su Twinsi odbacili sve konvencije poprock glazbe i stvorili nešto dotad neviđeno, a što je kasnije nazvano „Dream Pop“.
Nisam nikada sreo nekoga tko je ostao ravnodušan na Cocteau Twins. Svaki roker koji drži do sebe otpilit će ih na prvu, deklarativno zbog ritam mašine koju koriste, a zapravo jer takvu glazbu smatraju p**kastom ili p****kastom. Njima su, vjerojatno, i The Cure na istoj listi. Naime, Robert Smith smatra Treasure najromantičnijim albumom svih vremena i ne može prežaliti što nije nikada uspio emulirati isti zvuk i melodiju. A malo je toga što u svojoj 50-godišnjoj karijeri on nije uspio.
Oni, pak, koji su se pronašli u ovoj glazbi, misle znaju da su nabasali na nešto najbolje što je ikad zabilježeno na nekom nosaču glazbe. Nažalost, takvih nije dovoljno da bi Twinsima osigurali milijune prodanih ploča, pa su oni ostali manje-više ospkurni bend koje radijski DJ-i, VJ-i i glazbeni kritičari tek tu i tamo navedu kada neku slučajnu pojavu u današnjoj poprock glazbi treba pojasniti kroz navođenje uzora. Srećom, postoje radio stanice kao Yammat i Radio Student, koje ih redovito uvrštavaju u svoj program.
U kasnijim albumima, Twinsi su postali nešto pristupačniji, pa se videospot za „Iceblink Luck“ sa albuma Heaven Or Las Vegas (1990.) našao i u redovnoj MTV rotaciji, a neke pjesme su imale i smislene tekstove. Međutim, Liz je uvijek preferirala koristiti svoj glas kao instrument, a ne kao sredstvo da priča o sebi i svojim doživljajima Svijeta, kako je to u suvremenoj glazbi uobičajeno. Čak je vrlo rijetko davala intervjue. Ipak, većina publike ju je imala prilike čuti. Naime, osim u Gospodaru prstenova, mogli ste ju čuti i u velikom hitu benda Massive Attack, „Teardrop“. Eh da…to je njezin glas. Ali ako vas to nije zainteresiralo da pronađete ostatak njezine glazbene ostavštine, neće ni ova recenzija, a i, objektivno, Twinsi nisu za vas.
Ako ste pak, redovni pratitelj emisije „Vrtlarica“ na HTV-u, morali ste u podlogama čuti instrumentale Robina Guthrieja. Ako ni to nije vaš „cup of tea“, „žali Bože“ vremena kojeg ste proveli čitajući ovaj članak.
Sve u svemu, Cocteau Twins su baš (potpuno i autentično) jedinstvena pojava u glazbi. Ostali su zauvijek skriveni od većine Svijeta, baš kao i vilenjaci čiju su izgubljenu kajdanku negdje pronašli i pretočili u najljepše zvukove ikad. A Treasure je njihov najbolji i najznačajniji uradak.
P.S. Ocjenjivati ovaj album zvjezdicama ili bilo kavim „od čovjeka osmišljenim“ sustavom nije prilično. A i nema toliko zvjezdica…