Nakon iznimnog, no s tehničkog rakursa vrlo neobičnog koncerta Amire Medunjanin u srijedu u Domu kulture u Bjelovaru, četvrtak nam je u istom prostoru donio zanimljivo glazbeno iskustvo, koncert Damira Urbana na, za njega, sasvim novom i neistraženom teritoriju. Koncept koja nije stran i neobičan u glazbenom svijetu, Urban je odlučio ponešto unaprijediti, osmislivši ga kao kombinaciju glazbe (manje), priče (više) i interakcije s publikom. Upravo ovaj posljednji element je ono što ovaj novi koncept čini ponešto drugačijim od onoga što su do sada nudili Springsteen ili Rollins ili pak, u ovom našem mikroprostoru, Balašević kroz „Kalendar mog detinjstva“.
O čemu se, dakle, radi. Intiman ambijent teatarskog prostora, različit od onog u kojem inače Urban&4 nastupaju, gdje kroz intimne ispovijesti i anegdote iz privatnog života publici predstavlja svoje pjesme, pjesme koje do sada nitko, osim članova uže obitelji i uskog kruga prijatelja, nije imao prilike čuti, pjesme koje nisu dovršene ili s kojima nije do kraja zadovoljan pa kroz ovu turneju nalazi inspiraciju-savjete-ideje kako ih do kraja uobličiti. Svi koji prate Urbanove koncerte gdje mu leđa čuva „četvorka“ zna da se niti u toj formaciji nije libio iznositi crtice iz svog života, no ovdje je to sve bilo izneseno na jedan vrlo osoban način. Ovaj put je Urban ogolio svoju dušu, a mi smo kao ispovjednici slušali vrlo osobne zapise iz njegovog života i u njima prepoznali motive koji su i nama bliski, makar kao djeliće.
Tražio je Urban i od publike da podijeli svoja razmišljanja, da ga pitaju o bilo čemu, nevezano za nastup ili njegove priče, a što je upalilo tek pred sam kraj koncerta. Ne bih rekao da ljudi nisu bili spremni podijeliti sa svima svoje priče ili ući u interakciju s Urbanom, već se vjerojatno nisu snašli, nisu možda do kraja shvatili svoju ulogu u ovome svemu, da umjesto da su pasivni konzumenti sadržaja trebaju biti aktivni sudionici.
U prvom dijelu nastupa, gdje je Urban nastupao sam s gitarom i predstavljao nam gore spomenute, nikad do sada objavljene pjesme, a koje možda nikada neće niti ugledati svjetlo dana, borio se s kuhalom za vodu, spremao čaj i pristojno nudio publiku, imali smo taj introspektivni moment kojem vrijeme nije bilo prijatelj. Naime, kada se došlo do onog dijela kada smo trebali ući u drugi dio koncerta, protekla su dva sata nastupa pa je i sam vremenski okvir nastup, pretpostavljam, probijen. U tom drugom dijelu na pozornici se Urbanu pridružio gudački kvartet, dobro poznat posjetiteljima tvorničkih koncerata, a setlista se promijenila iz novih u poznate pjesme. Urban je tu izveo Iskru, (apsolutno nezaobilaznu) Sutra ćemo pričati, Duža riječ, Sama,.. i dao priliku publici da se dodatno opusti i pusti glas, a sve je zaokruženo Astronautom.
Ne bih rekao da ovo nije uspio koncept, kako je to Urban pomalo razočarano (tako sam doživio) kazao na kraju. Publici/fanovima treba dati priliku da shvate o čemu je riječ i ovakav inovativni oblik interaktivnog nastupa će polučiti rezultate. Možda bih povukao analogiju s momentom kada smo kao prateći vokali trebali s „aaa“ ukrasiti tri mjesta nove pjesme. Prvi put je išlo teže, drugi nešto lakše, no kasnije je sve klapalo. Tako je i s interakcijom, a znam da je Urban toga ipak svjestan, zbog svog ogromnog iskustva na sceni sigurno je. To vidim u onom dijelu na kraju kada se spustio među publiku (što tako voli raditi i što obično eruptira kao vrhunac koncerta) gdje je ljude na “mišiće“ privolio da se opuste i upuste u razgovor s njim.
Ovaj prvi nastup je bio odličan, siguran sam da više niti jedan neće biti kao ovaj. Na kraju, i za nas kao publiku, i za njega kao izvođača, ovaj prvi nastup bio je učenje i otvaranje prema nečem novom. Nema sumnje da će večerašnji koncert, a ni oni koji slijede, biti drukčiji – možda već samo kroz tu novu dinamiku međusobnog učenja i interakcije.
