Kaže se da je u ratu, ljubavi i glazbi sve dozvoljeno.
To su ove subote dokazali u Hrvatskom domu u Splitu predstavnici dva sasvim oprečna glazbena svijeta, hladnog i proračunatog sjevera, te toplog i emocionalnog juga.
Dhafer Youssef dolazi iz Tunisa, vrsni je majstor na oudu, tradicionalnom arapskom instrumentu, nasljedniku staroperzijskog instrumenta barbat. Spada u kategoriju lutnji, izgledom podsjeća na veliku trbušastu mandolinu, izraženijeg i reskijeg zvuka i drugačije tehnike sviranja.
Eivind Aarset rođeni je Norvežanin, gitara koju tretira na poseban način u stalnom eksperimentiranju u rukama mu je od rane mladosti.
Dakle, naizgled nespojiva suradnja potomaka Vikinga i Berbera urodila je uspješnim stvaranjem originalnog glazbenog atanora u kojem se „kuhaju“ tradicionalni arapski etno ritmovi u srazu ambijentalno/avangardnim, gotovo sinemaskopskim gitarskim zvukovima.
Počelo je s gotovo vilinskom atmosferom koja bi se s lakoćom mogla smjestiti u soundtrack „Gospodara prstenova“, obogaćenom Dhaferovim grlenim pjevanjem koje je ukupnoj atmosferi davalo dodatnu pastoralnu i imaginarnu dimenziju, a slušateljima je zasigurno bilo pravo iznenađenje. Polučio je to terapeutski učinak na slušatelje koji su s lakoćom mogli sebi dočarati šum valova koji se razbijaju o obalu u Eivindovoj gitarskoj „proizvodnji“, doduše uz pomoć raznih elektronskih gadgeta koji su i kasnije stvarali ambijentalnu pozadinu, te davali ukupnoj glazbenoj slici dodatne dimenzije.
Čuli smo u kontinuitetu, bez prekida materijal s njihovog albuma „Sounds of Mirrors“ materijal koji (po mom amaterskom mišljenju) nije imao čvrstog kompozitorskog okvira, više je funkcionirao kao zbir povezanih i nepovezanih, ali nedvojbeno uspješnih i neobičnih improvizacija dvaju majstora svojih instrumenata.
Sjediš tako u tami i tišini, upijaš gotovo hipnotizirajuće zvukove, uglavnom punih sjete, melanholije koji bi na trenutke znali poprimiti i ugrabiti svoj bijes, energiju (gitara bi na trenutke svojim distorzijama parala nebo, pokrivajući pri tome Dhaferovu ritmičku pratnju na oudu).
Apsolutno bih ovo glazbeno iskustvo svrstao u originalnu ambijentalnu glazbu (nameće mi se, ne doslovce, usporedba s radovima Brian Enoa) s izraženim etno utjecajem sa uzavrelih sjevernoafričkih pustinja.
Gitarska pratnja i sola Eivinda Aarseta posebna su priča, da kojim slučajem njihovu glazbu slušate na audio uređaju zakleli bi ste se da na momente čujete panoramske zvukove jednog Melotrona, zvukove koje „normalna“ gitara ne može proizvesti. Ništa neobičnog u činjenici da se Eivind pozicionirao na istaknutom mjestu u vrednovanju i stvaranju ambijentalne glazbe.
Dhafer minimalno komunicira s publikom, uz malu dozu zafrkantske samopromocije, naime, obavijestio je prisutne da mogu kupiti njihove CD-ove. „Ako vam se kojim slučajem ne svidi glazba, poklonite ih susjedu, neka i on malo pati“.
Ukratko, bio je to kameleonski spoj dvije oprečne glazbene kulture, vješto spojene u jedan entitet s apsolutnim pokrićem.
