Nedjelja je na Ilosaarirocku počela jednako vruće kao i prethodni dani. Ljudi su se žalili da im je sunca već dosta (tamo je dan do 11 u noći, a tada pada tek lagani sumrak, noći nema), a bome sam i ja dobila boju.
No, bolje sunce, nego kiša! Muzički, publiku opet počinju zagrijavati finski izvođači, Olavi Uusivirta, Risto, punk domaćini Wasted. U pola 4 na glavni stage je stala finska pop zvijezda Jenni Vartiainen. Biti pop zvijezdom u Finskoj znači prodati album u 95000 kopija, imati pjesmu koja se najviše puštala na radiu – „Missä muruseni on“ (Gdje moj dragi je) i uvijek, u bilo koje doba na bilo kojem festivalu okupiti veliku publiku od koje će imati odličan feedback. One u redovima bliže bini rashlađivali su šmrkovi s vodom, dok je Jenni neumorno pjevala.
Nakon nje, krenula je selidba u veliki šator na Viikate, no mene je najviše zanimala britanska zvijezda Ellie Goulding. Budući da sam ograničena uglavnom na rock/metal izričaj, zanimalo me je kako ću podnjeti kreštavo-piskutavi glasić Ellie Goulding i u čemu je uopće kvaka. Curice s natpisima „Ellie, take me to backstage“, „Ellie, you are my everything“ su odavno zauzele pozicije i čekale da „njihovo sve“ izađe. A Ellie je izašla s „Figure 8“. Brzo sam se naviknula na njen piskutavi glasić i shvatila zašto žena na Youtubeu ima više pregleda od svih mojih metalaca zajedno!
Ona je naprosto to! Na pozornici ima nešto iskreno, nepatvoreno. Za razliku od lokalne im zvijezde Jenni koja mi se čini ukočenom i pomalo nespretnom i kao da se previše trudi, Ellie je ono što je. Dok pjeva, dok svira, dok pleše, dok skače, dok komunicira s publikom. Stvorila je posebnu energiju, ruke su stalno bile u zraku, stalno se je plesalo uz „Goodness Gracious“, „I Need Your Love“… Zadnja pjesma u sat vremena koje je provela na pozornici bila je, naravno „Burn“ koja je bila i vrhunac njenog nastupa.
Kome je Ellie bila nezanimljiva, mogao je utjehu potražiti u Wolfheartu ili otići u Lounge i slušati što Insomnium ima za reći. Dobra zabava se nastavila pod velikim šatorom uz tri sestre iz američkog pop rock benda HAIM. Slatkice su između ostalog izvele „Falling“, „My Song 5“, „Forever“ i „Let Me Go“, a nakon njih se publika koja baš i nije zainteresirana metalom mogla okupati u jezeru ili jesti, piti i odmarati jer je na glavnoj bini nastupao „Opeth“.
Mikael Åkerfeldt ih je najavio kao bend koji dolazi iz glavnog grada Skandinavije, što ne znači da im se to sviđa i cijelo se vrijeme nastavio šaliti. Tako je sam sebe predstavio kao Davida Lee Rotha, a sve oko njega su Van Haleni, pa će tako izvesti i pjesmu koja se zove „Panama“. Iako su imali odličnu satnicu, 20:15 i glavni stage, nisu uspjeli navući publike, kao što je to uspjelo Gouldingovoj. Štoviše, s vremenom publika im se sve više rasipala i odlazila. Između mračnih i teških pjesama („The Devil’s Orchard“, „Heir Apparent“, „Demon of the Fall“, „Hope Leaves“, „Deliverance“, „The Lines in My Hand“ i „Blackwater Park“) Mikael je nastojao razvedriti atmosferu šalama na vlastiti račun (da mu je kćer rekla da se mora slikati s „Burn“ curom, ali on nema pojma kako ona izgleda, pa će se slikati sa svim ženama u backstageu), ali i šalama na račun publike, tražeći da bengaju na ništa pa ih priupitati kakav je to osjećaj.
Valja spomenuti da je svaka bina imala domaćina – voditelja koji je najavljivao i predstavljao izvođače i govorio što se i na ostalim binama događa, tako da se nije moralo viriti u papire, na mobitele ili okretati po festivalu tražeći raspored. Iako, najčešće se ipak gledalo u mobitel. Više da bi se okinulo „selfie“ dok je bend na bini, nego da bi se vidjelo gdje tko nastupa. Jer pošast selfiea nije zaobišla ni Finsku. Ako je nekome Opeth bio dosadan, ne znam kako je onda reagirao na Portishead.
Britanci su dobro zaljuljali publiku, no meni su bili beskrajno dosadni i nezanimljivi tako da sam nakon tri pjesme okrenula leđa i otišla u drugom smjeru, put večere. Nakon večere, treba naravno baciti i smeće koje se naravno – odvajalo. Nisam znala što u koji kontejner ide, ali to nije bio problem jer pored kontejnera je bilo ljubazno osoblje koje ih je otvaralo čim primjete što se drži u ruci.
Zadnji bend koji je nastupio na Sue bini bio je Insomnium. Neki ih se možda sjećaju jer su dvaput nastupili u Zagrebu i pokupili same hvale. Sada su još bolji, iako su strahovali kako će sve skupa zvučati, budući da im se dio opreme izgubio s puta iz Njemačke u Finsku. Strahovali su i koliko će publike uopće doći pogledati ih jer im se nastup preklapao s Portishead i početkom finala svjetskog nogometnog prvenstva. No, fanovi su došli, a oni su dali do znanja da navijaju za Njemačku! Nisu bili jedini koji su mislili da će ljudi između njih i nogometa odabrati – nogomet.
Svoje sumnje izrekli su i headlineri Alice in Chains. Glavnom binom su zavladali od 23:00 i pobrinuli se da publika sazna rezultat utakmice na vrijeme. Dva markantna muškića, s argentinskim i njemačkim obilježjima su se s vremena na vrijeme šetali binom držeći u rukama trenutni rezultat utakmice i to u stilu djevojaka koje u bikinijima najavljuju runde u boksu. Ovi momci nisu izbacili dekoltee, bili su goli do struka, ali su zato ponosno izbacili svoje trbuhe. No, da ne bi sada meni nogomet bio važniji… Set je počeo s „Them Bones“ i „Dam That River“ i publika je bila u trenu osvojena, a oni sami su bili impresionirani publikom. Jedino im je na živce išao dosadan rezultat koji se nije mijenjao. Da je zvuk bio odličan ne treba ni spominjati, kao ni da su se svi dobro zabavljali. Pravo oduševljenje je nastupilo nakon nastupa jer su se Alice in Chains odlučili vratiti i odsvirati još jednu pjesmu. To je uistinu bio pravi bis jer je odjavna pjesma završila, tehničari su krenuli odvoziti opremu, gledatelji su odlazili. Počastili su nas s „Down in a Hole“, a tu je negdje i momak s njemačkim bojama donio i broj 1. Šteta što i njihov nastup nije završen vatrometom kao onaj dan ranije.
Alice in Chains setlista:
Them Bones
Dam That River
Again
Check My Brain
Hollow
Man in the Box
Grind
Nutshell
Last of My Kind
It Ain’t Like That
Stone
We Die Young
No Excuses
Would?
Rooster
bis:
Down in a Hole
Voditelj je sve pozvao na Ilosaarirock iduće godine, a dio ekipe je ostao gledati kraj utakmice. Ilosaarirock je ove godine posjetilo 52000 ljudi i vjerujem da nitko nije imao što za zamjeriti. Festival je protekao bez ikakvih incidenata u vrlo prijateljskom ozračju. Finci su vrlo srdačni i gostoljubivi, vrijeme je išlo na ruku, glazbenih stilova je bilo za svačiji ukus, pa ako želite i sami osjetiti duh finskih festivala, znajte da cijelo ljeto, svaki vikend u Finskoj se održava neki festival. Samo naprijed!
Gordana Beraković
