Godina je 1981., godina u kojoj se promovira electro-synth i pop (Human League, Soft Cell, Orchestral Manouvres In The Dark, Ultravox..) , godina u kojoj dolazi do pokušaja spajanja world musica s elektronskom glazbom (David Byrne i „njegovi“ Talking Heads), godina u kojoj nastaje jedan (po mnogima) od putokaza za buduću hip-hop scenu (Tom Tom Club) te godina u kojoj svoj prvi album (Journey To The Glory) objavljuju predvodnici „novog romantizma“ – Spandau Ballet.
U taj još jedan odabrani „novovalni“ kružok s punim pravom se ugurala jedna (u odnosu na gore navedene) autsajderka. Znana kao „crna pantera“ (pogledati njenu fotografiju u kavezu sa iskeženim zubima, prekrasnim nauljenim nagim tijelom i nadasve odgovarajućim repom), svojim je izgledom i afinitetima prema raznim oblicima umjetnosti, a konačno i glazbom sa svojeg ponajboljeg uratka, zasluženo pobrala lovorike, gotovo neopredjeljene kritike, ali i publike.
Naravno, riječ je o „čokoladnoj zvijeri“, ljubimici Andya Warhola, manekenki i glumici Grace Jones.
Neortodoksna, ekscentrična, nepredvidljiva, na momente čak i neugodna (možda je to sve bio i razrađeni koncept) dobrim djelom je pažnju glazbenih medija zaslužila svojim doprinosom glazbi, odnosno njenom podžanru poznatim kao dance music, što i ne iznenađuje, obzirom da joj je pomodni i statusni klub Studio 54 bio na neki način prirodno stanište. Rijetki su albumi koji ne profanirajući rock glazbu uspijevaju zainteresirati širu populaciju za na tijelo prirodne reakcije, misleći naravno na ples kao logičan produžetak apsorbiranja glazbenih ljestvica.
Jedan takav je, autoritativno rečeno, upravo ovaj uradak, koji se, iako ne sličan po glazbenoj definiciji, može svrstati uz sam bok Davidu Bowieu i njegovom Let’s Dance albumu.
Brigu, ali ujedno i unosan posao, oko njenog/njenih imagea preuzeo je Jean Paul Goude, vodeći računa o svim segmentima njenog izgleda; od neobičnih i jedinstvenih frizura pa do odjeće kreirane od samog Giorgia Armanija te plasiranja nadasve uspješnih fotografija u raznoraznim medijima. Eh, što bi naš modni mačak bio spreman dati samo da se može ugurati u sličan projekt.
Njen androgeni lik i poigravanje sa bipolarnošću, priskrbio joj je status kraljice gay disko klubova. Slučajno, mislim da ne, ponavljam to je ipak bio strogo razrađen koncept.
Kada si rođen u Kingstoneu, prijestolnici reggaea, onda se podrazumijeva da taj svojevrsni glazbeni „toksin“ prirodno teče venama. Ni Grace nije izuzetak, a potvrdu toga nalazimo dijelom i u odabiru glazbenika, bez kojih bi njena slava potencirana ovim uratkom bila zasigurno ponešto blijeđa. Riječ je, naravno o najboljoj ritam sekciji tog žanra – paklenom i legendarnom dvojcu: Slyu Dunbaru (bubnjevi) i Robbieu Shakespearu (bas).
Po nepisanom stereotipu zamišljam njih dvoje kao da su na ekstaziju (ili bolje rečeno na „prirodnim“ travama, kojima Jamaica obiluje), te su u stanju svojom svirkom i redovnice natjerati na gibanje.
Dakle ubitačan dvojac pojačan Gracenim vokalom, koji izgleda da ponekad dolazi iz bunara, koji često i monotono recitira verse (iako Grace ima navodno raspon glasa od dvije oktave) ponudio nam je pregršt pretinaca njenog glazbeno-modnog budoara iz kojih je „ispala“ više nego prihvatljiva i na momente vrlo kvalitetna i uzbudljiva glazbena avantura.
Grace se na ovom uratku javlja i kao koautorica na slijedećim kompozicijama: Art Groupie, Pull Up To The Bumper, ili pak kao samostalni autor na Feel Up.
S druge strane se ne libi pokazati i svoju reproduktivnu stranu, odabravši pri tome s profinjenoim i pametno odabranim ukusom autore kao što su: Sting, Bowie, Iggy Pop te Astor Piazzola.
Njena verzija Stingove Demolition Man djeluje zaista paklenski, dajući joj novu dimenziju dodatnog naboja, dok je verzija Libetranga (I’ve Seen That Face Again), zahvaljujući prvenstveno prekrasno složenom aranžmanu i prvoklasnoj svirci, zasjenila i sam original te je, po mom mišljenju, postala i njena najpoznatija pjesma, odnosno može se kazati da je prva asocijacija ove pjesme ujedno i prva asocijacija na Grace Jones.
Grace Jones se svojom neortodksnim ponašanjem, stilingom, modnom ekstravagancijom, ali dobrim dijelom i glazbenim backgroundom sasvim zasluženo našla uz elitne pripadnike, ionako šarolike glazbene scene 80-tih godina. Glazba s ovog albuma praktički je bezvremenska, zahvaljujući dobrim dijelom njenim reggae bojama, dubokim, skoro muškim glasom te pametno odabranom konceptu cjelokupnog lika i djela.
Osobna karta albuma
 |
||
| Izvođač | Grace Jones |
|
| Naziv albuma | Nightclubbing | |
| Izdavač | Island | |
| Produkcija | Chris Blackwell i Alex Sadkin | |
| Datum objave | 11.5.1981. | |
| Snimano | 1981. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| 1. Walking in the Rain 2. Pull Up to the Bumper 3. Use Me 4. Nightclubbing 5. Art Groupie 6. I’ve Seen That Face Before (Libertango) 7. Feel Up 8. Demolition Man 9. I’ve Done It Again |
||
| Linkovi | ||
      |
||
I’ve Seen That Face Before (Libertango) – Spot |
||
{youtube}nIN3IE3DHqc{/youtube}
