Deftones: Evolucija zvuka između buke i introspekcije
Kada su se sredinom devedesetih godina pojavili na sceni, Deftones su vrlo brzo izmakli klišeiziranim kategorijama u koje su ih kritičari pokušavali smjestiti. Iako su ih zbog vremena i konteksta nerijetko svrstali u nu-metal, bend iz Sacramenta od početka je pokazivao estetsku širinu i kreativnu ambiciju daleko iznad tada dominantnih trendova. Njihova diskografija postala je priča o konstantnoj transformaciji, ali i o dosljednosti u potrazi za glazbenom atmosferom koja je istodobno teška, eterična i emocionalno razoružavajuća.
Osnovani 1988. godine, Deftones su izrasli iz prijateljstva i zajedničke strasti prema različitim glazbenim svjetovima. Frontmen Chino Moreno, gitarist Stephen Carpenter, basist Chi Cheng i bubnjar Abe Cunningham oblikovali su svoje prve zvukove u garažama Sacramenta, spajajući agresivnost hardcorea i metala s melodičnim senzibilitetom shoegazea i alternativnog rocka. Već debi-album Adrenaline (1995) dao je naslutiti da bend ne namjerava slijediti utabane staze – sirov, ali atmosferičan materijal otvorio im je vrata underground scene.
Prava eksplozija uslijedila je s Around the Fur (1997), albumom koji je istovremeno brutalno energičan i hipnotički introspektivan. Pjesme poput “My Own Summer (Shove It)” donijele su im prvi val šire pažnje i MTV rotacija, ali ključna prekretnica došla je s monumentalnim White Pony (2000). Tamo je bend potpuno redefinirao svoj identitet – uz podršku producenta Terryja Datea, Deftones su se odmakli od žanrovskih okvira i uronili u mračniji, atmosferičniji i eksperimentalniji zvuk. “Change (In the House of Flies)” i “Digital Bath” postale su himne generacije, a album je osvojio Grammy i potvrdio njihov status inovatora.
Sljedeća dva desetljeća obilježena su stalnim balansiranjem između težine i ranjivosti. Albumi poput Deftones (2003), Saturday Night Wrist (2006) i Diamond Eyes (2010) svjedočili su o bendovoj sposobnosti da iz tragedije i unutarnjih turbulencija izvuku glazbu koja je istovremeno katartična i neobično lijepa. Smrt basista Chija Chenga 2013. ostavila je dubok trag, ali je bend, uz novog člana Sergia Vegu, nastavio s radom, gradeći mostove između žanrova i generacija. Kasniji radovi, uključujući Koi No Yokan (2012), Gore (2016) i Ohms (2020), pokazali su da Deftones ostaju bend koji nikada ne miruje – uvijek tražeći nove teksture, nove emocije, novi način da iz tame izvuku svjetlo.
U srži njihove priče nalazi se kontrast: brutalna snaga i krhka introspekcija, zidovi distorzije i nježni falsetto, metalna agresija i eterealna atmosfera. Upravo taj kontrast održava Deftones relevantnima više od tri desetljeća – oni nisu samo bend jedne ere, nego glazbeni organizam koji se stalno mijenja, a ipak ostaje autentičan.
Deftones su danas jedno od rijetkih imena čiji utjecaj prelazi granice žanrova – inspiriraju metal bendove, indie izvođače i elektronske producente podjednako. Njihov opus pokazuje da težina ne mora biti bezosjećajna, a melankolija ne znači slabost. Upravo zato njihova glazba i dalje pronalazi nove slušatelje, potvrđujući da su Deftones mnogo više od etikete s kojom su krenuli – oni su bend koji je stvorio vlastiti zvučni svemir.
