Povodom današnjeg rođendana velike folk-rock glazbenice i aktivistice, Joan Baez, prisjećamo se koncerta iz Tvornice Kulture održanog u 15. srpnja 2008., koncert je izvorno objavljen na SoundGuardianu 16. srpnja 2008.
Samo mjesec dana nakon koncerta Boba Dylana u Hrvatskoj, stiže nam njegova ženska inačica, Joan Baez. Po mnogo čemu ona je pravi ženski pandan Dylanu: rođeni su iste godine, ponikli i izrasli na podlozi američkih folk-pjesama, prvaci protestnih, buntovnih i gnjevnih šezdesetih, školski primjeri društveno angažirane pop muzike i poezije, promicatelji pravde, poštenja, ljubavi i mira.
Kad netko ima takvu karizmu, a publika to ili zna ili prepoznaje, onda ona (publika) ne može skinuti oči s te prosijede, samo prirodno njegovane žene u poznim godinama, u uskim trapericama koje joj dobro pristaju, jer je zadržala siluetu mlade žene, na kojoj saloni za izvještačena uljepšavanja ne mogu zaraditi… Sušta suprotnost skalpelom modificiranim organizmima… To je žena s estrade koja ne može odgovoriti na pitanje koliko se napatila na zatezanju kože, ali može pričati kako je preživjela ono maratonsko iscrpljivanje na livadi u Bethelu prije 39 godina, koje je u povijest 20. stoljeća ušlo pod imenom Woodstock. Ona je svjedok s pozornice tog događaja.
Bila je ona već u Zagrebu, na samom početku onih trusnih devedesetih, u vrijeme kada je većina estradnih zvijezda izbjegavala naše krajeve zbog “visokog rizika”. Ta hrabra žena upravo voli nastupati na takvim mjestima. To su njoj tereni za obavljanje “prakse” na temelju njenog “nauka”.
Zbog svega toga muha se mogla čuti u gledalištu prepune “Tvornice” (ulaznica za koncert nije bilo već dva dana prije, pa je mnogo razočaranih ostalo na ulici) za vrijeme pjevanja Joan Baez. Nešto što je razlikuje od Dylana jest njen savršen glas, zvonak i raspjevan, s natprosječnim glasovnim mogućnostima za “branšu” kojoj pripada. Ipak, godine čine svoje i primjećujemo da jako čuva svoj glas. Baš zato jer joj je stalo da otpjeva lijepo i točno i da tako izdrži sat i po, svjesna da je ljepota njenoga glasa bitan element koji ju je proslavio i koji nam mora priuštiti, ne upušta se u riskantne ekshibicije. Uglavnom pjeva sottovoce, a tako svira i prateći sastav, da je ne nadglasa. Njena glazbena pratnja doista uživa uz nju, svirajući minimalistički, bez naprezanja i tehnički zahtjevnih dionica. Neke pjesme Joan Baez izvodi uz pratnju električne gitare, električnog basa i bubnjeva, dok ona svira akustičnu gitaru ili samo pjeva, neke pjesme izvodi kantautorski, samo uz vlastitu pratnju akustične gitare, a pjeva ona i a capella, dokazujući koliko voli pjevanje i koliko ga osjećajno, gotovo dramatično, proživljava.
Neke pjesme Joan najavljuje i komentira, a uzbuđenje publike postiže na svako spominjanje Woodstocka i pjesama koje je tada tamo, a i sada nama, pjevala (Joe Hill, Sweet Sir Galahad). Dok Joan “uštimava” gitaru, publika uzvikuje nazive pjesama koje bi htjela čuti i ona nam ispunjava “muzičku želju”: Diamonds and rust.
Naročito su burno pozdravljene pjesme Gracias a la vida, Dylanova Love Is A Four-letter Word (mjesec dana raniji imali smo je prilike čuti u izvornoj verziji), Christmas In Washington i The night they drove old dixie down. Svečano je zvučala pjesma Imagine Johna Lennona koja joj je prirasla srcu jer dobro odražava njen svjetonazor.
Šaljivo je djelovala scena u kojoj Joan na bis dolazi s papirom na kojem su napisane riječi pjesme Blowin” in the wind jer ih više ne zna sve napamet, pa papir nema kamo staviti osim na pod, odakle ne može dobro čitati, jer je uz zagasito svjetlo statičnog light-showa oči više ne služe kao nekad (tu pjesmu, po set listi, nije namjeravala izvesti). No, zato publika zna riječi, pa je upotpunjuje. A koncert završava trećim bisom na kojem a capella pjeva Amazing grace, tako da između stihova ponekad “odrecitira” publici sljedeći stih, kako bi svi u dvorani mogli zajedno pjevati.
Ubrojivši i vrijeme tri bisa na koja smo je uspjeli pozvati, Joan je pjevala ukupno oko sat i po. Na kraju trećega bisa pantomimom nam je ta skromna i sretna žena pokazala da više ne može i da bi htjela ići spavati. Tog trenutka mogli smo joj reći samo “Laku noć”. Inače, do viđenja…
