Prošle su dvije godine od smrti ovog nadarenog gitariste, koji je umro 10. siječnja 2023. godine od infekcije bakterijskim meningitisom u dobi od 78 godina. Neposredno po objavi ove vijesti, javili su se njegovi prijatelji glazbenici. Jimmy Page je napisao da “ratnik sa šest žica više nije ovdje da bismo se divili čaroliji koju je mogao isplesti“. Mick Jagger je izrazio sućut napisavši: “Smrću Jeffa Becka izgubili smo divnog čovjeka i jednog od najvećih gitarista na svijetu. Svima će nam jako nedostajati.” Ronnie Wood, bivši Beckov kolega iz prve postave sastava Jeff Beck Group, izjavio je: “Sad kad je Jeff otišao, osjećam se kao da je jedan od moje braće napustio ovaj svijet i jako će mi nedostajati.”
Ova priča ne govori toliko o njegovoj karijeri kroz grupe u kojima je svirao, ili kroz vlastite samostalne projekte, jer smatram da svatko tko imalo prati rock glazbu tu povijest sigurno poznaje. Jeff Beck bio je izuzetno susretljiv i širokogrudan čovjek, tako da je vrlo rado i često prihvaćao pozive za suradnju na projektima svojih kolega glazbenika. Ovo je priča o nekima od njih.
Rani suradnici i 60-e godine
Donovan, punim imenom Donovan Phillips Leitch, škotski je kantautor, pjevač i gitarista, kojeg su na početku karijere 60-ih godina, kritičari pomalo zlurado nazivali „britanskim Bobom Dylanom“. No, ovaj nadareni autor krajem te dekade snimio je neke vrlo zanimljive albume, a jedan od najboljih iz tih godina je njegov sedmi studijski album Barabajagal objavljen 1969. godine. Album kao producent potpisuje tada vrlo utjecajni Mickie Most, koji je u to vrijeme bio zadužen i za karijeru Jeff Beck Group. On sam nije previše vjerovao u grupu, već samo u njihovog gitaristu Jeffa Becka, no svejedno je na snimanje Donovanovog albuma pozvao cijelu grupu, koja je u isto vrijeme snimala svoj drugi studijski album Beck-Ola. Na originalnom vinilnom izdanju albuma Barabajagal Tony Newman svirao je bubnjeve, Nicky Hopkins (24.02.1944.-06.09.1994.) bio je zadužen za klavijature, Rod Stewart otpjevao je prateće vokale, a bas gitaru svirao je budući gitarista Stonesa Ronnie Wood. Njih i gitaru Jeffa Becka možemo čuti u skladbama „ Barabagalal (Love Is So Hot)“ i “ Trudi“, dok je skladba „Stromberg Twins“ objavljena kao bonus pjesma tek na CD reizdanju tog albuma 2005. godine.
Soul, funk i jazz-rock: 70-e godine
Godine 1972. Jeff Beck će biti pozvan da sudjeluje na snimanju albuma Stevieja Wondera koji će biti objavljen po nazivom Talking Book. Radi se o njegovom možda i najboljem albumu u karijeri, a Jeff Beck zaslužan je za prekrasan gitarski solo na klasičnoj Wonderovoj soul baladi „Lookin’ For Another Pure Love“.
Dvojicu glazbenika povezivalo je duboko prijateljstvo, tako da će Beck često posezati za skladbama iz pjesmarice Stevieja Wondera. Kompozicija „I Got To Have A Song”, koju kao jedan od autora potpisuje i Stevie Wonder, nalazi se na četvrtom i posljednjem albumu skupine The Jeff Beck Group objavljenog 1972. godine pod jednostavnin nazivom Jeff Beck Group.
Iste te 1972. godine, po prestanku rada Jeff Beck Group, okuplja se moćan super trio kojeg čine Jeff Beck na gitari, Tim Bogert (27.08.1944.-14.01.2021.) na bas gitari i Carmin Apice na bubnjevima. Ovu dvojicu pamtimo još kao članove sastava Vanila Fudge i Cactus. Iduće godine objaviti će svoj prvi i jedini studijski album, kojeg kritika neće blagonaklono prihvatiti, no i danas moćno zvuči njihova verzija Wonderovog hita „Superstition“.
Na Beckovom prvom samostalnom, instrumentalnom albumu Blow By Blow iz 1975. godine nalaze se i dvije kompozicije koje mu je ustupio Stevie Wonder. Radi se o skladbama „Cause We’ve Ended As Lovers“ i „Thelonius“. Wonder je na potonjoj odsvirao i klavinet. Radi se o zanimljivom električnom instrumentu kojeg je izumio Ernst Zacharias, a proizvodila ga je njemačka tvrtka Hohner od 1964.-1982. godine. Dizajniran je tako da nalikuje klavikordu iz doba renesanse, koji je bio preteča današnjih klavira. Iako je izvorno bio namijenjen za kućnu upotrebu, klavinet je postao popularan na pozornici i mogao se koristiti za stvaranje zvukova električne gitare na klavijaturi. Najviše je povezan upravo sa Steviejem Wonderom, koji ga je intenzivno koristio, posebno na svom velikom hitu “Superstition” iz 1972. godine. Često se koristio u rock, funk i reggae glazbi tijekom 1960-ih i 1970-ih godina.
Stanley Clarke, proslavljeni basista i skladatelj, te jedan od pokretača legendarne skupine Return To Forever, na svoj samostalni album Journey To Love iz 1975. godine uključio je i vlastiti skladbu „Hello Jeff“. Naravno, skladba je posvećena njegovom prijatelju Jeffu Becku, a sam majstor vrhunski je odsvirao gitaru u ovom, funkom nadahnutom, jazz rock biseru.
Jeff Beck već se dokazao kao jedan od pionira fusion i jazz-rock glazbe na samostalnom albumu Blow By Blow, kao i kroz suradnju sa Stanleyem Clarkom na njegovom projektu Journey To Love. Bilo je zato logično da ga početkom 1976. godine u studio pozove i Narada Michael Walden. Ovaj bubnjar, producent i skladatelj, svirao je kao bubnjar fusion i jazz-rock glazbu u sastavu Mahavishnu Orchestra od 1972.-1976. godine. Diskografska kuća Atlantic Records ponudila mu je da snimi samostalni album. Album Garden Of Love Light objavljen je krajem te godine, a Beckov doprinos može se čuti u skladbi “Saint And The Rascal”, jednom od klasika jazz-rock glazbe 70-ih godina.
Povratak prijateljima i studijske suradnje 80-ih
Tijekom 1984. godine, Jeff Beck je bio gotovo neprekidno u studiju kao studijski glazbenik. Pozivi su stizali sa svih strana, a on nikada nije odbijao pozive za suradnju pristigle od njegovih starih „pajdaša“. Jedan od njih je i Rod Stewart, koji je pjevao u prvoj postavi Jeff Beck Group još tamo davne 1967. godine. Rod je te godine snimio maniristički album Camouflage, a nešto uzbudljivosti donijele su upravo gitarističke dionice Jeffa Becka u skladbama „Infatuation“, “Bad For You” i „Can We Still Be Friends”.
Prije snimanja svojeg prvog samostalnog albuma Blow By Blow, Jeff Beck je bio pozvan na audiciju koju je organizirala grupa The Rolling Stones. Pripremali su album Black And Blue i tražili gitaristu koji će zamijeniti „odbjeglog“ Micka Taylora. Kasnije će i Beck i irski blues rock gitarista Rory Gallagher (02.03.1948.-14.06.1995.), koji je također bio u kombinaciji za budućeg gitaristu, tvrditi da su samo „svirali i ne znajući da su u stvari bili na audiciji“. Bilo kako bilo, Taylora je, kako znamo, zamijenio Ronnie Wood, a Mick Jagger sjetiti će se starog prijatelja 1984. godine, kada je započeo snimanje svojeg prvog samostalnog albuma She’s The Boss. Beck je svirao električnu gitaru u skladbama “Lonely At The Top”, “Running Out Of Luck”, “Hard Woman”, “Just Another Night”, “She’s The Boss” i “Lucky In Love”, a akustičnu gitaru u pjesmi “Just Another Night”. Bio je to još jedan prosječan album, kojeg „vadi“ upravo Beckova gitara.
Pjevačica Tina Turner (26.11.1939.-24.05.2023.), “Queen of Rock ‘n’ Roll”, tijekom kasnih 70-ih i početkom 80-ih godina doživjela je niz osobnih trauma. Naime, nakon nastupa u Dallasu 1. srpnja 1976. godine, Tina je definitivno odlučila napustiti svojeg nasilnog partnera Ikea Turnera (05.11.1931.-12.12.2007.). Te noći, nakon koncerta, Ike se ponovo namjeravao fizički obračunati s pjevačicom, no ona je uspjela pobjeći sa samo 36 centi u džepu. Podnijela je zahtjev za razvod i nakon dugotrajnog sudskog procesa, brak je okončan je 29. ožujka 1978. Nakon dva neuspješna samostalna albuma objavljena krajem 70-ih godina, trebala je ponovo jedan kvalitetan album koji će je vratiti na scenu. Tako je krajem 1983. godine, uz „malu pomoć njezinih prijatelja“, započelo snimanje povratničkog albuma. A među prijateljima nije bio bilo tko. Na projektu su, kao producenti i glazbenici, između ostalih sudjelovali i Martin Ware (Heaven 17), Rupert Hine (21.09.1947.-04.06.2020.-cijenjeni britanski producent koji je producirao albume za Kevina Ayersa, Boba Geldofa, Stevie Nicks, Suzanne Vega, te grupe Rush i Thompson Twins), pijanista Joe Sample (01.02.1939.-12.09.2014.) i njegova grupeThe Crusaders, saksofonista Mel Collins, da ne nabrajamo dalje. Buduću naslovnu pjesmu albuma, krasnu baladu „Private Dancer“, napisao je Mark Knopfler iz grupe Dire Straits i ona će postati veliki hit. Dobrim dijelom zahvaljujući i ukusnom gitarskom solu Jeffa Becka. Njegove majstorije možemo čuti i u skladbi “Steel Claw”, žestokom rockeru koji podsjeća na Tinine vatrene izvedbe s kraja 60-ih godina. Album Private Dancer, objavljen u svibnju 1984. godine, bio je tako peti, povratnički solo album Tine Turner i veliki, zasluženi trijumf za ovu van serijsku pjevačicu.
Film, pop i širenje izričaja
Young Guns II američki je vestern iz 1990. godine i nastavak filma Young Guns snimljenog 1988. godine. Režirao ga je Geoff Murphy, a u njemu u naslovnim ulogama glume Emilio Estevez, Kiefer Sutherland, Lou Diamond Phillips, Christian Slater i William Petersen. Nastavak je to priče koja prati život Billyja Kida, kojeg glumi Emilio Estevez, u godinama nakon američkog građanskog rata. Sam glumac obratio se Jonu Bon Joviju i zatražio dopuštenje da pjesmu “Wanted Dead Or Alive” uključi u film. Ovu power-rock baladu napisali su Jon Bon Jovi i Richie Sambora, a objavljena je 1987. godine kao treći singl s albuma Sliperry When Wet njihovog sastava Bon Jovi. Autori nisu smatrali da je tekst pjesme prikladan za ovaj film, no Jon Bon Jovi je bio inspiriran projektom i odlučio je napisati novu pjesmu koja bi više odgovarala razdoblju i okruženju o kojem film govori. Jon Bon Jovi je tako napisao pjesmu “Blaze Of Glory” koju možemo čuti i u filmu. Objavljena je i na njegovom istoimenom albumu 1990. godine. Prvobitno je objavljen u Americi. Da bi se što bolje iskoristio komercijalni potencijal filma, u Velikoj Britaniji album je nosio naziv Young Guns II: Blaze Of Glory , iako je glazbu u stvari napisao Alen Silvestri, a ostale pjesme s albuma samo su inspirirane tematikom filma. Film je, unatoč vrhunskim glumcima, dobio uglavnom negativne kritike, a ja moram priznati da ni glazba koju stvara Jon Bon Jovi nije „moja šalica čaja“. Stvar ipak donekle spašava junak naše priče, gitarista Jeff Beck. Njegovu gitaru možemo čuti u čak sedam brojeva sa albuma, a posebno je upečatljiv njegov uvodni solo u skladbi „Justice In The Barrel“.
Intimnije suradnje i kasniji rad
Glazba Kate Bush sigurno je „moja šalica čaja“. Početkom 90-ih godina doživjela je nekoliko osobnih trauma. Bilo je to za nju teško vrijeme. Preminuo je njezin omiljeni gitarista i glazbeni suradnik Alan Murphy (18.11.1953.-19.10.1989.), a 1992. godine je pokopala i majku. Okončana je bila i njezina dugogodišnja veza s basistom Del Palmerom (03.11.1952.-05.01.2024.). Zato je većina pjesama s ovog prekrasnog albuma povezana uz osjećaje gubitka, posebice gubitka ljubavi i voljenih. No, u tako teškim trenucima dobro je imati prijatelje, a među njima tu su bili Eric Clapton, Garry Brooker (29.05.1945.-19.02.2022.), nekadašnji klavijaturista i pjevač grupe Procol Harum, Prince (07.06.1958.-21.04.2016.) i naravno Jeff Beck, čija gitara „plače“ u vrhunskoj baladi „You’re The One“ koja zatvara album The Red Shoes iz 1993. godine. Njezinu glazbu na albumima nećemo čuti idućih 12 godina, ali smo za to vrijeme slušali ovo remek djelo, ponovo snimljeno uz „malu pomoć njezinih prijatelja“.
Povratak korijenima: blues
Iste te 1983. godine, Paul Rodgers, kojeg pamtimo iz grupa Free i Bad Company, odlučio je snimiti album u počast svojem idolu, legendarnom blues pjevaču Muddyju Watersu (04.04.1913.-30.04.1983.). Paul Rodgers sigurno je jedan od najboljih pjevača u povijesti rock glazbe, čvrsto naslonjen na tradiciju bluesa, rhythm’n’bluesa i soula. No, njegova poznata „rašpa“ za ovaj je projekt tražila i primjerenu gitarističku pratnju. Između ostalih, na njegov poziv odazvali su se Buddy Guy, Steve Miller, Garry Moore (04.04.1952.-06.02.2011.) i, naravno, Jeff Beck, čija je sklonost prema blues glazbi poznata još s početaka njegove glazbene karijere. Na albumu Truth iz 1968. godine snimio je dva blues standarda koja potpisuje Willie Dixon (01.07.2015.-29.01.1992.), skladbe „You Shook Me“ i „I Ain’t Superstitious“, a nezaboravna je i njegova verzija klasika „Godbye Pork Pie Hat“ Charlesa Mingusa (22.04.1922.-05.01.1979.) s albuma Wired iz 1976. godine. Da nije zaboravio kako se svira blues, dokazao je na Rodgersovom albumu Muddy Water Blues: A Tribute to Muddy Waters u kompozicijama „Rollin’ Stone“, „Good Morning Little School“ i „I Just Want To Make Love To You“.
Jeff Beck bluesu se vratio i 2017. godine. Naime, Van Morrison je te godine odlučio pomalo odstupiti od svojeg „zaštitnog znaka“ (mješavine jazza, soula, folka i keltskih utjecaja), te snimiti čisti blues album. Na albumu Roll with the Punches, među mnogobrojnim gostima, bili su i legende Chris Farlowe, Paul Jones, Georgie Fame i, naravno, Jeff Beck. Njegova gitara daje daje poseban pečat Morrisonovim vlastitim skladbama „Transformation“, i „Ordinary People“. Ekipa je iz naftalina izvukla i zaboravljenu pjesmu „I Can Tell“ koju je davne 1962. godine snimio Bo Diddley, a Beckov središnji solo daje skladbi poseban šarm, kao i usna harmonika koju je odsvirao Stuart McIlroy. Posebna su priča dva klasika. Beckova topla gitara naprosto „plače“ u starom standardu Sam Cookea „Bring It On Home To Me“. Van Morrison i veteran Chris Farlow podijeli su vokale u skladbi koja je povezala blues standarde T-Bone Walkera „Stormy Monday“ i Doc Pomusovu „Lonely Avenue“, a Jeff Beck ponovo je potvrdio da je blues glazbeni pravac s kojim je on na „ti“.
Velikani među velikanima
John McLaughlin engleski je gitarist i skladatelj. U svojem izričaju kombinira elemente jazza, rocka, zapadne klasične glazbe, flamenca, bluesa, pa čak i indijske glazbe u projektima s grupom Mahavishnu Orchestra. Svirao je s brojnim glazbenicima, među kojima je bio i legendarni Miles Davis (26.05.1926.-28.09.1991.). Njegov tehnički virtuozan i složen stil zahtijevao je potkovane glazbene suradnike, a za svoje diskografske projekte on ih je pomno birao. Tako na njegovom albumu The Promise iz 1995. godine gostuju same zvijezde: Michael Breker (29.03.1949.-13.01.2007.), Al Di Meola, Paco de Lucia (21.12.1947.-25.02.2014.), David Sanborn (30.07.1945.-12.05.2024.), Sting…Počasno mjesto pripada Jeffu Becku. On sa svojom gitarom otvara album u kompoziciji „Django“, poznatom jazz standardu koji je još davne 1954. godine skladao veliki John Lewis u počast gitarističkom jazz virtuozu Djangu Reinhardtu (23.01.1910.-16.05.1953.). Ovo govori samo za sebe. S time se složila i glazbena kritika, pa je kritičar Walter Koslosky u svojoj tadašnjoj recenziji za All About Jazz klasificirao album The Promise kao “složenac glazbenih stilova i izvođača. Ipak, unatoč različitim kompozicijama i stilovima, ploča uspijeva biti kohezivno umjetničko djelo. … Bravo!”
Jeff Beck očito je dobro kotirao i kod svojih kolega gitarista, koji su ga bez zavisti rado pozivali da gostuje na njihovim albumima. Iznimka nije bio niti Brian May, gitarista skupine Queen. On je 1998. godine objavio svoj drugi samostalni album Another World. Iako nema puno razloga zbog kojih bi pamtili ovaj album, za ovu je priču ipak potrebno istaknuti furioznu svirku Jeffa Becka u kompoziciji “The Guv’nor”.
The Pretenders je britansko-američki rock sastav koji je 1978. godine okupila nadarena Chrissie Hynde. Kada su 1999. godine započeli snimanje sedmog studijskog albuma Viva El Amor! , Chrissie je u goste pozvala i Jeffa Becka. Tako je nastala žestoka rock pjesma „Legalise Me“, koja svojim pomalo retro zvukom podsjeća na zvuk britanskih rhythm’n’blues sastava iz 60-ih godina kao što su The Rolling Stones, The Animals, Them ili The Yardbirds. Niti ovaj izbor nije bio slučaj. Podsjetimo se da je i Jeff Beck svirao gitaru u skupini The Yardbirds tijekom 1965.i 1966. godine.
James Frank Copley (29.12.1953.-13.05.2017.) bio je engleski rock bubnjar, vrlo cijenjen kao studijski glazbenik zbog svoje tehnike sviranja otvorenih ruku. Ovom metodom sviranja nema potrebe za križanjem ruku kada se svira hi-hat i mali bubanj istovremeno, za razliku od tradicionalnijeg načina sviranja bubnjeva koji uključuje prekrižene ruke kao osnovni položaj sviranja. Podugačka je lista glazbenika i sastava s kojima je surađivao, pa ovom prilikom spomenimo samo neke: Jeff Beck, Graham Parker, Paul Young, Paul Rodgers, Roger Glover, Ian Gillan, Glenn Huges, Magnum, Go West i Tears For Fears. Bio je bubnjar skupine Manfred Mann’s Earth Band od 2007.godine do svoje prerane smrti 2017. godine. Jeff Beck je ponovo iskazao svoju sklonost bluesu kad ga je James Copley pozvao da sudjeluju na snimanju njegovog vlastitog albuma Slap My Hand 2008. godine. Album otvara Jeffova gitara u kompoziciji „Everyday I Had The Blues“, staroj skladbi iz 1935. godine, koju je 1949. godine proslavio Memphis Slim (03.09.1915.-24.02.1988.) i koja je postala blues standard.
Ova je priča, nažalost, i mali „in memoriam“ i nekim drugim, danas pomalo zaboravljenim velikanima.. Frederick Nathaniel “Toots” Hibbert (08.12.1942.-11.09.2020.) bio je pjevač reggae skupine Toots & The Maytals. Njegov duboki vokal uspoređivali su s vokalom soul legende Otisa Reddinga, a časopis Rolling Stones proglasio ga je jednim od 100 najvećih pjevača u povijesti popularne glazbe. Uz Boba Marleya (06.02.1945.-11.05.1981.), skupina koja je osnovana na Jamajci još početkom 60-ih godina, bila je najzaslužnija za popularizaciju ska, rocksteady, a kasnije i reggae glazbe diljem svijeta. Album True Love iz 2004. godinekolekcija je njihovih klasika, uz dodatak Willie Nelsonove skladbe “Still Is Still Moving To Me”, ponovno snimljenih s gostujućim izvođačima među kojima su Willie Nelson, Eric Clapton, Trey Anastasio, No Doubt, Ben Harper, Bonnie Raitt, Manu Chao, The Roots, Ryan Adams, Keith Richards i The Skatalites . Album je osmislio i producirao Richard Feldman, a 2005. godine osvojio je nagradu Grammy za najbolji reggae album. Svoj doprinos dao je i Jeff Beck u novoj verziji njihovog klasika “54-46 Was My Number”. Pjesmu je napisao upravo Fred “Toots” Hibbert. Izvornu verziju grupa je snimila još davne 1968. godine, a drugu verziju godinu dana kasnije. Bila je to jedna od prvih reggae pjesama koja je stekle široku popularnost izvan Jamajke, te se smatra jednom od pjesama koje definiraju žanr.
Posljednje suradnje i oproštaj
Imelda Mary Higham, rođena 1974. godine, poznata kao Imelda May, irska je pjevačica, tekstopisac i multiinstrumentalistica. Na početku karijere, kada je imala tek 15 godine, započela je s nastupima po klubovima izvodeći jump blues i rockabilly glazbu. Postepeno u svoju glazbu unosi sve više elemenata soula i jazza, te je kritičari počinju uspoređivati čak i sa jazz pjevačicama poput Billie Holiday (07.04.1915.-17.07.1959.). Njezino poznanstvo s Jeffom Beckom započinje 31. siječnja 2010., kada su zajedno nastupili na 52. dodjeli nagrade Grammy. Zajedno su izveli jazz standard “How High the Moon” u znak počasti Les Paulu (09.06.1915.-12.08.2009.) i Mary Ford (07.07.1924.-30.09.1977.), velikim zvijezdama iz 50-ih godina. Prema Beckovoj tvrdnji, bila je to prva snimka električne gitare koju je on čuo na radiju kad mu je bilo šest godina. Suradnja se nastavila u lipnju te godine, kada se Imelda May pridružila ostalim gostima na koncertu u počast Les Paulu. Koncert je održan u Iridium Jazz Clubu u New Yorku gdje je Les Paul svirao gotovo svaki tjedan sve do svoje smrti u kolovozu 2009. godine. Album je snimljen i objavljen iste godine pod nazivom Rock ‘n’ Roll Party (Honoring Les Paul), a potom je dvojac otišao na američku turneju. Spomenimo još da je Jeff Beck 2010. godine objavio i svoj samostalni album Emotion & Commotion, na kojem se našao i stari evergreen „Lilac Wine“, kojeg je davno napisao James Shelton. Ovu pjesmu izvodili su mnogi, od Earthe Kitt, preko Elkie Brooks, do Jeffa Buckleyja. Topla Beckova gitara i odličan vokal Imelde May daje ovoj pjesmi poseban šarm. U drugoj polovini 2015. godine, Imelda May započela je pripreme za snimanje svojeg petog studijskog albuma Life Love Flesh Blood pod producentskim nadzorom T. Bone Burnetta . Naravno da nije zaboravila na Jeffa Becka. Plod ove suradnje je balada “Black Tears”, koja, ne slučajno, neodoljivo podsjeća na zajedničke snimke dua Les Paul & Mary Ford iz 50-ih godina.
Eric Clapton, upravo onaj kojeg je Jeff Beck 1965. godine zamijenio u skupini The Yardbirds i samo nakon dva dana po Claptonovom odlasku s njima održao prvi koncert, predložio je 2023. godine ideju da se održi koncert u čast preminulom Jeffu Becku. Održana su dva koncerta, 22. i 23. svibnja, u prestižnom Royal Albert Hallu u Londonu. Odazvali su se svi glazbenici i prijatelji koje je pozvao: Rod Stewart, Ronnie Wood, Johnny Depp, Doyle Bramhall, Gary Clark jr., Billy Gibbons, John McLaughlin, Joss Stone, Susan Tedeschi, Dereck Trucks, Olivia Safe, Robert Randolph, i, naravno, Imelda May koja je izvela skladbe “Remember (Walking in the Sand)” i “Train Kept A-Rollin’.”
Eric Clapton je u listopadu 2024. godine objavio album Meanwhile, a na njemu se našao i stari evergreen „Moon River“ kojeg potpisuju Henry Mancini i Johnny Mercer. Ova snimka nastala je svega nekoliko mjeseci prije Beckovog odlaska, i vjerojatno je jedna od posljednjih na kojima možemo čuti njegovu gitaru.
I tako je krug zatvoren. Od njegovih mladih dana u grupama The Nightshift, The Rumblers, The Tridents i Screaming Lord Sutch & The Savages, preko skupina The Yardbirds i Jeff Beck Group, do nagrađivanog „gitariste koji je proširio zvučni vokabular rocka inventivnim stilom sviranja koji prkosi kategorizaciji“, te čak dva puta uvršten u Rock & Roll Hall Of Fame. Kada pogledamo samo ovu nepotpunu listu glazbenika i prijatelja s kojima je surađivao tijekom svoje karijere, kao da pratimo razvoj rock i popularne glazbe kroz desetljeća: rhythm’n’blues, blues, country, soul, reggae, psihodelični rock, fusion, jazz rock, pop glazba 50-ih…A Jeff Beck je bio dobar u svemu što je radio u svojoj bogatoj glazbenoj karijeri. Svima će nedostajati.
Autor: Davor Ivančan
