Stvarnoj ili imaginarnoj osobi koja je u snu ili javi predložila/sugerirala/naredila (što god) Jeffu Tweedyju osnivanje benda uz obećanje da će ih Euterpa dugoročno uzeti pod svoje okrilje te da će biti jedan od najboljih bendova u živo, treba biti vječno zahvalan.
„Odlična i interesantna ideja”, reče Jeff Tweedy koji je, sasvim logično, bend nazvao Wilco (riječ nastala iz vojnog žargona (will comply), koja podrazumijeva razumijevanje i izvršenje naredbe (duža i konkretnija verzija svima poznate riječi – Roger).
Apsolutno posvećeni tome cilju, sve postavke Wilca, kao i sadašnja postava: John Stirratt (bas), Glenn Cotche (bubnjevi), Pat Sansone (klavijature, gitara), Nels Cline (gitara), Mikael Jorgensen (klavijature, synth) s neskrivenim guštom ravnopravno sudjeluju u prihvaćanju i realizaciji te ideje kojom diljem svijeta donose neograničene doze sreće i zadovoljstva (makar glazbenim sladokuscima) originalnom simbiozom autohtone americane, „uvrnutom” verzijom alt rocka s elementima psihodelije, američkog folka, te neumornim traganjem za novim zvukom.
Šibenski koncert (ujedno i zadnji na ovoj turneji) uspješno je predočio takva stanja, vidljiva od prve do posljednje pjesme te izuzetne večeri kroz reakcije i interakcije oko 1200 sretnih duša.
Ipak treba napomenuti (provjerena činjenica iz pouzdanog izvora) da su Wilco prije šibenskog koncerta trebali nastupiti u Splitu. Sama ta činjenica, siguran sam, pridonijela bi splitskoj glazbenoj sceni i slušateljima puno više nego što je dodatno etablirala šibensku glazbenu scenu.
Iako su Wilco poznati po nastupima u živo, ovaj šibenski možda je usadio prevelika očekivanja, koja mogu ići u dva pravca: ili iznjedriti jedinstveni ushit, ili razočaranje. Na sreću, koncert je od početne „Art of Almost” (pomalo paranoičnom za otvaranje koncerta) u startu eliminirao drugu opciju.
Odmicanjem koncerta bilo je očito da je slušateljima „upala sjekira u med” – bio je ovo oproštajni koncert aktualne turneje, što u pravilu podrazumijeva dva scenarija: zamor materijala, ili suštu suprotnost ostvarenu kroz apokaliptičnu uigranost, odličnu set listu, vrlo dobro ozvučenje i brutalno dobru svirku. Bend je tako urbi et orbi bez ikakvih rezervi i ustezanja isporučio najbolje od sebe, što je bilo prepoznato te nagrađivano dugotrajnim aklamacijama.
Bend čija karijera traje više od 30 godina mogao je komotno i hladnokrvno izvesti sekvencu svojih pjesama, no Wilco su odlučili da njihov raskošan bukvar nije samo za konzerviranje, nego za pamćenje i narednim generacijama. Kod njihovih pjesama izvedenih u živo nikad nisi siguran što ćeš dobiti, instrumentalne diverzije koje ekipi padnu na pamet u tom trenutku nigdje nisu zapisane u kamenu, pa je stoga svaki njihov koncert drukčiji, njihova samopouzdanost u realizacijama gotovo da je „opasna”, a pričanje njihovih priča nikad nije puka ceremonija.
Njihove izmjene ritma i tempa, tišine i eksplozija prava su poslastica, u ovom slučaju najbolje demonstrirana kroz izvedbe intimne, gotovo ispovjedničke „If I Ever Was a Child” i „Via Chicago”, u kojoj se Glenn Kotche iz smirenog držanja ritma naprosto transformira u Animala, poznatog bubnjara iz serije Muppet Show. Bio je to sasvim sigurno jedan od vrhunaca večeri. A bilo ih je još napretek, naročito u dugotrajnim gitarskim dvobojima Nelsa Clinea i Pata Sansonea, ili pak u neponovljivim, „histeričnim”, glasnim Nelsovim solažama koje variraju između avant jazza, radikalne svirke i njegove uobičajene buke. Sam Tweedy svojim postojanim, toplim i odlučnim vokalom, uz pratnju akustične i električne gitare, kao da je bio samo promatrač ovog jedinstvenog koncerta, ali samo naoko – naime, bio je on pravi stožer oko kojeg se sve neizbježno vrti. „Umjetnost nije samo patnja, koncerti služe za stvaranje komunikacije”, kaže Tweedy koji je opetovano i iskreno zahvaljivao publici na „standing ovation”.
Iznenađujući (a možda i očekivan) bio je odaziv publike koja je glasnim navijanjem popratila uvodne note gotovo svake pjesme, a nije im bilo strano ni pjevanje pojedinih refrena. Zaista impresivna simbioza izvođača i slušatelja.
Jedan od zanimljivijih momenata bila je izvedba „Theologians”, posveta „Papi iz Chicaga”, aktualnom Papi Lavu XIV, rođenom u istom gradu odakle potječe i sam bend.
John Stirratt se uhvatio vokala i gitare u „It’s Just That Simple”, jednoj od njihovih najranijih.
Ono što su „Comfortably Numb”, „Firth of Fifth” i „Stairway to Heaven” za svoje autore, to je u slučaju Wilca nesumnjivo „Impossible Germany”, u kojoj je Nels Cline stvorio gitarski vatromet koji će se dugo pamtiti.
Jedno je sigurno, Wilco ne teže sviranju kao prije 30 godina, ali ujedno žele istaknuti da su još uvijek moderni. Zlatna sredina je ujedno i njihov zaštitni znak kojeg uspješno realiziraju iz koncerta u koncert, iz albuma u album.
Tako je na najbolji način završila još jedna uspješna koncertna sezona na tvrđavi sv. Mihovila, a nadajmo se da će i naredna biti puna iznenađenja. Kad se zbroje ovogodišnji šibenski, splitski i pulski koncerti, onda se nedvojbeno može utvrditi da za odlične koncerte i nije trebalo putovati izvan Lijepe Naše.
Setlista
Art Of Almost
Handshake Drugs
If I Ever Was a Child
Via Chicago
Break Your Heart
California Stars
Forget the Flowers
Evicted
Bird Without a Tale
I’m Always in Love
War on War
Annhilation
Hummingbird
It’s just That Simple
Say You Miss Me
Impossible Germany
Jesus ETC.
Walken
Kingpin
Heavy Metal Drummer
I’m the Man
Bis
Spiders
I Got You
Galerija fotografija; Wilco na Tvrđavi sv. Mihovila, foto: Jadran Babić
