Dvije godine nakon zadnjeg riječkog gostovanja, Pipsi su se vratili — ovaj put u novouređeni Pogon. Većinom, pjesma s posljednjeg albuma Vesna, otvorila je koncert, dok je publika još hvatala ritam. No već s drugom pjesmom, Bi li ili ne bi, postalo je jasno da je otvoren prozor za savršenu večer.
Slijedile su Ljubav i Pariz, a Pogon se pretvorio u mali ZG-RI svijet u kojem se nostalgija i sadašnjost prirodno spajaju. Kad su krenuli stari favoriti — Plači, Ljeto ’85, Narko (najbolji intro HR rocka ikad), Dan mrak i bezvremenski Bog — dvorana je već bila potpuno uvučena u njihov univerzum. Na publici je bilo samo da načuli uši i uključi svoj alter ego.

Kralj Zapruđa i Utrina pokazao je da i tik pred 35. godišnjicu benda još uvijek ima dovoljno goriva u tanku. Pipsi su zvučali kao bend koji tek kreće, a ne kao ekipa koja broji tri i pol desetljeća staža.
Prvi dio koncerta proletio je u trenu, a onda je stigao i prvi bis: Mala fufica, Poštar lakog sna, Gume na kotačima. Publika je bila glasna, zagrijana i neumorna, pa je uslijedio i drugi izlazak. Završnica je pripala himnama Pipsa: neizbježna Malena, Nogomet (još da je umjesto nje na set listi Rosita Pedringo) te Na putu prema dole. Nakon toga, znali smo — ovaj put je stvarno fajrunt.

Teško da će 35. godišnjica biti posljednja velika stanica za Pipse i njihovu alfu i omegu, Dubravka. Štoviše, ne bi iznenadilo da nas baš oko te obljetnice počaste novim materijalom.
Jer Bog je uvijek vrijedan.
