U odnosu na dosadašnji koncept festivala, na dosadašnji izbor glazbenika i glazbene pravce koji su se pojavljivali, Firenze rocks je plutao od rocka/alternativnog rocka prema metalu. Ove godine dogodio se ogroman iskorak i to već u drugom danu. Prvo su nas “šokirali” objavom Eda Sheerana kao headlinera, a potom i ostaka lineupa za taj dan.
Sasvim je prirodno da ćete, ukoliko kao headlinera najavite Sheerana, ostatak lineupa puniti glazbenim imenima srodnog ili bliskog glazbenog stila Sheeranovom. Tako su taj ostatak ispunili Matt Simons, Zara Larson i Snow Patrol. Točno tim redom.
Početni dvojac osobito Zara Larson, vlasnici su većeg broja hitova koji se uglavnom smještaju u sam vrh relevantnih top lista (prvenstveno mislim na američku i britansku), ali koji nemaju ništa lošiju prođu u Hrvatskoj.
Simons je u najgorem mogućem terminu, tamo negdje oko 17 sati kada na suncu možeš zakuhati vodu, izveo svoje hitove, uključujući i one najveće: Catch & Release i We Can Do Better. Par stotina, uglavnom ženskih, fanova dočekao ga je i ispratio s oduševljenjem, a meni je dobro došao kao glazbena podloga dok sam razgledavao festivalsku ponudu, jer istu zbog kasnijeg dolaska dan ranije, nisam uspio dobro provjeriti.
Ništa bolje, što se vremenskih uvjeta tiče, nije bilo niti sveprisutnoj Zari Larsson, koja je balade koristila kako bi čučala pored velikog ventilatora i rashladila se. Veselo, prpošno i poletno, s puno koreografije i plesačica, tako bi se mogao opisati njezin nastup. U set od cca sat vremena uspjela je ugurati chart-toppere Symphony, Lush Life i Ruin My Life.
Da je vrućina bila ozbiljan problem tih dana, a osobito petka kada je najavljen maksimalac od čak 38 stupnjeva, najozbiljnije su shvatili organizatori koji su prvim redovima dijelili vodu, a dijelove gdje se nalazi najveća koncetracija ljudi dodantno rashlađivali velikim topovima koji su ispuhivali hladnu vodenu paru.
Srećom, negdje oko početka nastupa grupe Snow Patrol nebo su prekrili oblaci i sakrili sunce te Garyu Lightbodyu i društvu, ali i fanovima, olakšali vrijeme na i ispred pozornice. S grupom kao što je Snow Patrol teško da se može pogriješiti u slučaju kada vam je headliner Sheeran. Karijerom dugom 15 godina izgradili su dobru bazu fanova, a radiofoničnim pjesmama i mnoštvom hitova sebe učinili poznatima i ljudima izvan kruga baze fanova.
Meni je, kroz sve ove godine, Eyes Open iz 2006., a potom i njegov nasljednik A Hundred Million Suns, i dalje ostao njihov najdraži album tako da me posebno razveselilo uvrštavanje pjesama: Open Your Eyes, Chasing Cars i Crack the Shitters.
U odnosu na petak i subotu, kada su headlineri počeli svoje nastupe u 21:45, Ed Sheeran je startao u 21:15. Sam, s gitarom, efektima i loopovima na posebnoj konstrukciji, gdje je stajao uzdignut kako bi ga fanovi bolje mogli vidjeti, koncert je otvorio hitom “Castle on the Hills” s posljednjeg albuma “Devide”.
Ed Sheeran je jedan od onih današnjih velikih pop ikona koje je nemoguće izbjeći i čije pjesme je nemoguće ne upiti susrećući se s njima svakodevno na radijskim postajama neovisno o vrsti glazbe koju puštaju, bilo da je riječ o lokalnoj radijskoj postoji u kojoj je omjer glazbe domaće strano 80-20 ili pak radijskim postjama s nacionalnom ili regionalnom koncesijom (pod regionalnom mislim na područja od nekoliko županija). Pa tako, začudo, neke od starijih pjesama dočekate začuđno s mišlju: “a to je njegova pjesma?”.
Iako sam mislio da sasvim solidno poznajem Sheeranov opus, eto, desilo se i meni takvo jedno prosvjetljenje.
Nije bilo jednostavno mentalno se prebaciti s mračnog i teškog četvrtka kojeg su obilježili rifovi, distorzije i u publici uglavnom u crno obučena publika na petak gdje vas u publici uglavnom čekaju obitelji s djecom, šarene majice (u redu, ovo i nije toliko teško za prebaciti), a na video-zidu tijekom cijelog dana vam se smiješi Ed Sheeran obučen u velikog plišanog zeku iz novog, crtanog, video spota. Nevjerojatno je koliko, ustvari, mogu dva festivalska dana biti toliko dijametralno suprotna kao što se to desilo na ovogodišnjem Firenze Rocksu. Razmišljao sam o tome kako se s tamnih naočala prebaciti u ružičaste, no Ed i više od 50.000 fanova odmah su me ubacili u neki drugi film.
I sam je Ed spomenuo na početku kako mu je ovo najveća publika pred kojom je ikada nastupao, čini mi se da ipak nije riječ o kurtoaziji jer su se za taj petak spominjale brojke od oko 60.000 ljudi. Zaista impresivno u svakom pogledu. I kada onda na ogromnoj pozornici imate jednog momka s akustičnom gitarom koji tu masu uspije motivirati i pokrenuti da njegove pjesme pjeva u glas, da izvadi desetke tisuća mobitela i s njima obasja Visarno Arenu, ne možete ostati ravnodušni ma koliko god vam više odgovara neka druga vrsta glazbe. Treba biti objektivan i to napisati.
Ed Sheeran je u svojih 90-ak minuta, 12 pjesama i dvije na bisu, napravio odličan koncert. Ponavljam, sam s gitarom 90 minuta je uglavnom skakao po pozornici, jurio s jedne na drugu stranu i animirao publiku, a ona je na sve to reagirala odlično. Najveći sing-a-long dogodio se u pjesmi “Perfect” koju je najavio našalivši se: “Ukoliko ovu nećete znati pjevati, na krivom ste koncertu”. Te večeri takvih nije bilo.
Koncert, ali i drugi dan festivala, završen je tri pjesme kasnije.
Ne znam zašto su organizatori u trećem izdanju festivala napravili ovakav glazbeni zaokret. Ukoliko je bio eksperiment i ispipavanje terena za budućnost, očito je uspio. Više desetaka tisuća fanova to potvrđuje. Pitanje je samo kamo će to festival odnijeti u godinama koje su pred nama. Festival koji su kao izvođači držali Aerosmith, Eddie Vedder, System Of A Down, Guns ‘n’ Roses, Ozzy, Iron Maiden ili pak Foo Fighters ove je godine napravio veliki iskorak u pop vode, za što nisam siguran da je potrebno. No, već do kraja ove godine vidjet ćemo hoće li se priča nastaviti u tom smjeru.
Setlista
Castle on the Hill
The A Team
Don’t / New Man
Bloodstream
I Don’t Care (Ed Sheeran & Justin Bieber cover)
Lego House / Give Me Love
Galway Girl
Poor Wayfaring Stranger / I See Fire
Thinking Out Loud
Photograph
Perfect (Outro in Italian from Perfect Symphony)
Sing
BIS
Shape of You
You Need Me, I Don’t Need You
