R.E.M. – “Murmur”

Neki se albumi čine kao da su od početka bili predodređeni za veliku ulogu. I bendovi, da, ali kad su u pitanju albumi, priča je posebno zanimljiva. Teško je s ovolike vremenske distance (pr)ocjenjivati inicijalne domete dugosvirajućeg prvijenca R.E.M, osobito s pozicije nekog tko je tada bio šestogodišnjak, no “Murmur” je od samog nastajanja bio posebno njegovano dijete osuđeno na uspjeh. Mislim pritom, naravno, prvenstveno na onaj umjetnički, jer su junaci ovog teksta tada ipak bili još daleko od današnjeg statusa jednog od najvećih (ako nisu i baš najveći) živućih rock-bendova.

Nakon nastupnog EP-ja “Chronic Town” (1982.), R.E.M. su, nošeni vrlo pozitivnim kritikama i predviđanjima svijetle budućnosti na američkoj nezavisnoj sceni, ušli u studio snimati prvi dugosvirajući projekt s producentom Stephenom Hagueom, koji je ipak kotirao bolje od dotadašnjeg suradnika Mitcha Eastera. No, tehnička znanja i perfekcionističke ideje novog producenta nisu naišle na razumijevanje benda koji je vrlo dobro znao što želi, pa čak i kako te svoje želje sprovesti u djelo. Odbijajući praktički sve rock-klišeje svoje ere, od gitarskih solaža do korištenja sintesajzera, R.E.M. su tražili producenta koji će ih razumijeti i odslušati, pa su se, uz sretni blagoslov matične kuće, vratili Easteru, koji je bend s pregrštom novih ideja i sjajnih pjesama udomio u sjevernokarolinškom studiju Reflection sa svojim suradnikom Donom Dixonom. I tu je prava priča o jednom od najvećih remek-djela rocka osamdesetih mogla početi.

A “Murmur” je uistinu prekrasna glazbena priča. Pisana i skladana jezikom svevremenosti. Ili možda bezvremenosti, ovisno koliko romantični preferirate biti. Od prve do zadnje pjesme dobivamo tako jednostavne note, odsvirane bez trunke pretencioznosti, a opet iznimne pod velom dozirane mističnosti i lirske kriptičnosti. Poslušajte (i pročitajte) samo “Talk About the Passion” i možda vam na prvu bude jasno o čemu govorim. Taj najblistaviji dragulj ove zbirke ujedno je njezin ogledni primjerak, građen na kratkom, neuhvatljivom tekstu i melankoličnoj gitari koja ispisuje (tada) nove velike stranice americane. Parnjak ovom malom remek-djelu, prekrasna “Perfect Circle” samo potvrđuje puni uspjeh albumskog prvijenca benda koji svoj identitet, pristup i ciljeve nije izdavao tada, na samim počecima, kao ni danas, kad su pod patronatom velike etikete na samom vrhu svijeta.

Pokušajmo biti još precizniji: u čemu je tajna “Murmura” i zašto je na gotovo svim best-of-listama osamdesetih, a i na mnogima svih vremena? Nije li to samo prvi u nizu sjajnih albuma jednog sjajnog benda? Mislim da neću biti jedini koji će reći da je “Murmur” jedinstven unutar opusa R.E.M. I pritom je možda dovoljno reći onu pomalo ofucanu: poslušajte samo taj zvuk! Ako ćemo secirati stvari instrument po instrument nećemo doći do nekih ekskluzivnih zaključaka – opuštena pedanterija u službi glavne ideje naprosto je povezala sve faktore sviranja, pjevanja i sviranja u skladnu cjelinu koja je iznjedrila taj… zvuk. Ozračje. Boju. Kako god želite nazvati ono što sam tehnički pojam zvuka podebljava i čini jedinstvenim. A pjesme s “Murmura” upravo zato kao da ne pripadaju osamdesetima, ni devedesetima, ni bilo kojoj drugoj dekadi, a zapravo pripadaju svima, pa čak i novomilenijskim. Uzmite zalogaj “Pilgrimage” ili “Laughing” pa procjenite sami kamo spadaju te zavodljive melodije u raskoraku između eksperimenta i pune artikulacije. “Radio Free Europe” je najljepši zamislivi uvod, odnosno, radio-najava, dok je “We Walk” nešto kao odmor za sva osjetila, potez pred sam kraj kojim su pokazali da mogu što im se prohtije a da istovremeno budu više nego uspješni u tom. Sinteza zveckajućeg rocka, američkog folka i pop senzibilnosti ostvarena je rukama i glasnicama nekog tko je znao kako je ukrotiti i oblikovati a pritom još sve upakirati u pipavo zamagljen celofan.

Prigodno poduplano izdanje priređeno povodom četvrt stoljeća od nastanka albuma još jednom potvrđuje teze o zimzelenosti “Murmura”. Drugi disk – što će postati praksa u daljnjim reizdanjima albuma R.E.M. – donosi koncertnu snimku, ovog puta s nastupa u Torontu neposredno poslije izlaska albuma na tržište. Iako je u pitanju jako zanimljiv dokument o bendu u sjajnoj, nabrijanoj formi nekoga tko se sprema pojesti svijet suptilnim metodama, ostaje žaljenje što je propuštena prilika albumu pridodati EP “Chronic Town” (djelomično pokriven koncertnim diskom). Stao bi on i na prvi disk s albumom, ali nipošto ne bi bilo loše ni da je uvršten na drugi, uz redukciju snimki s koncerta koje obuhvaćaju gotovo cijeli repertoar “Murmura”. No, to, naravno, ne umanjuje novu prezentaciju čiste genijalnosti jednog od najvećih bendova našeg vremena, koja će u ovako punom sjaju ponovno bljesnuti možda tek na epohalnom “Automatic for the People” gotovo desetljeće kasnije.

Toni Matošin

Osobna karta albuma