Uobičajeno je u politici stvaranje koalicija (uglavnom nepricipijelnih) u cilju ostvarivanja osobnih probitaka, stjecanja pozicija moći.
Nije ni glazba imuna na takva „druženja“, iako su motivi sasvim različiti (ponekad je to iskazivanje kompozitorskih ega, ponekad je to ožitvorenje naleta glazbenog adrenalina). Najfriškija koalicija odigrala se ovaj utorak, bio je to spoj, moćni sudar glazbe koja je naizmjenično dolazila iz vidljivih i nevidljivih svjetova u srazu s uvijek očekivanom, uvijek realnom, uvijek ambijentalnom atmosferom koju simfonijski orkestar redovito zna „isporučiti“.
Mjesto „zločina“ bio je Royal Alber Hall, akteri su bili majstori svirači gotovo uvijek okruženi svojim privatnim duhovima vode, zraka i zemlje koji se odzivaju na ime Sigur Rós i London Contemporary Orchestra. Njihova suradnja zabilježena je na albumu „Átta“, bio je to spoj uzvišenih simfonijskih zvukova s visoko oktanskom melanholijom, melodramom nesumljive dramatičnosti. Bio je to pravi križarski pohod jedinsvenih glazbenika iz zemlje vatre i leda, pohod za oslobađanjem od trulih pomodnih trendova.
Inače bio je to prvi od pet uzastopnih koncerata (raspodanih prema dostupnim imformacijama) u Royal Albert Hallu, koncertnoj dvorani u kojoj funkcionira i vlada savršena akustičnost, bez obzira na kojem mjestu sjedite. U gledalištu je vladala apsolutna tišina, svugdje se podjednako čuo zvuk klavirske tipke. Moja zamjerka odnosi se na osvjetljenje (kojeg u stvari i nije bilo), cijela pozornica bila je u polumraku, s ponekad crvenim osvjetljenjem i nepotrebnom količinom dima, tako da imam dojam da su fotografi kroz naredne generacije prokljinali autora tog „djela“, bolje rečeno nedjela.
Otvarajuća “Blóðberg” (jedna od pjesama s gore navedenog albuma) ujedno je nagovijestila kakav nas uzorak čeka u nastavku. Jónsijev vokal je i dalje nestvaran, gotovo vilenjački, u stvaranju, moram reći, zaista uspavljujuće atmosfere, sa sporim, ali elegantnim ritmom koji se uporno držao zadanih gabarita, a rijetko kad bi prelazio u očekivana krešenda.
Simfonijski orkestar pod ravnanjem Roberta Amesa bezrezervno je obogaćivao originalni material (očekivano, nastupi u živo uvijek posjeduju viši nivo realizacije i doživljenja), iako su makar po mom osobnom utisku iz pjesme u pjesmu zadržavali gotovo istu aranžmansku uranilovku koja bi potrebnu energiju dobivala tek uključenjem puhače linije, glockenspiela ili timpana, da bi se taj kratki nalet adrenalina nanovo vratio u zadane gabarite.
Nije, da nije bilo momenata kada ste žmireći mogli otići na mjesta koja po zakonima fizike i zdravog razuma ne bi trebala postojati, ali ste svejedno prisutni u njima, zaronjeni pritom u intezivne osjećaje. Jedina mana je što ih je ipak bilo premalo.
Završetak koncerta morao je dobiti na akceleraciji, izvući koncert iz letargije, dati mu adrenalinski obrat. To se dogodilo u zaista moćnom, nezaboravnom finalu započetom fenomenalnom izvedbom “Ára Bátur” s učešćem muškog zbora (Schola Cantorum of the Cardinal Vaughan school), te uključenjem impresivnih crkvenih orgulja koje je nadahnuto svirala Anna Lapwood.
Nastavak takve atmosphere koji je donio pravu propulziju u krvotoku (makar mom), pripao je očito svima poznatoj “Hoppípolli”, te “Avalonu” s albuma “Agætis bjuryun” iz daleke 1999 godine.
Rekao bih, pravo grande finale dostojno benda koji posjeduje glazbeni brevijar u kojem ne egzistira uobičajene doza duhovnosti, prije je to građenje ezoteročno/metafizičkog glazbenog svijeta u kojem su izbrisane sve poznate granice.
Unatoč svemu, bio je ovo ipak osrednji concert s veličanstvenim završetkom.