Za većinu nas Europljana, punk je u to vrijeme bilo nešto što je počelo i završilo sa Sex Pistolsima. Još se živo sjećam kako su natpisi „Punk Is Dead“ svakodnevno nicali na fasadama uz neibježno „A“ u krugu. I danas se cijeli pokret poistovjećuje sa abrazivnim, divljim likovima koji deru dva, maksimalno tri akorda na nekakvom rudimentarnom stejdžu, u nekom tijesnom i smrdljivom klubu, razmjenjujući salve pljuvanja sa publikom. Da, da…spretni Malcolm McLaren nam je uspješno prodao svoj narativ.
No, za razliku od mnogih rock (pod)žanrova koji su nastali u Ujedinjenom Kraljevstvu na način da su osnove rock glazbe manje ili više suptilno izvrtane, mijenjane i obogaćivane, punk ima samo jedno mjesto rođenja – SAD. Istinabog, Britanci su tu prvi unijeli sustavno „pljuvanje“ po establišmentu i jasne antikapitalističke poruke, ali ne bih rekao da je to ključni dio definicije punka kao žanra. Ali, učeniji od mene su o tome pisali knjige (kod nas najpoznatije tekstove na tu temu pisao je pokojni velikan rock kritike Darko Glavan), pa ne bih sada ulazio u dvojbene procjene i analize. Na koncu, rasprava o tome još uvijek u tijeku – netko će vam reći da su prvi punkeri nastajali po američkim garažama, te da su The Sonics (sasvim slučajno iz Seattlea) ili možda The Monks ultimativni proto-punkeri.
Ono što je, bez sumnje, vrlo važno za ovu priču je postojanje stanovitog kluba na njujorškom Manhattaneu. Klub se zvao CBGB (kratica za Country BlueGrass Blues) i sve ono što se u njemu dogodilo nema apsolutno veze sa glazbenim žanrovima koje nosi u imenu.
Dakle, u CBGB-ju koji je otvoren 1973., okupljali su se čudni mladi ljudi koji nisu bili zadovoljni smjerom u kojem je rock glazba u to vrijeme išla. Rock glazbu su zaposjeli kojekakvi instrumentalni virtuozi koji su gnjavili kompleksnim rock suitama (npr. Emerson, Lake and Palmer) i koji su bili skloniji visokoumjetničkim performansima na pozornici (npr. Genesis). Alternativa je bio glam-rock koji je jeftinim forama nalazio put do uha publike željne instant zabave. Sve u svemu, činilo se da nitko ne govori ništa o stvarnim životima omladine koja je bivala sve više nemirna. Ekonomska perspektiva nije izgledala sjajno, a sad su im i glazbu preuzimali kojekakvi artsy snobovi koji su u malom prstu imali sve ruske klasične skladatelje i sustavno su iz rock glazbe izbacivali ono najvažnije – STAV.
Naravno, dogodila se eksplozija, i to u više smjerova. The New York Dolls su se poigrali s glam rockom, ogolivšiga i pomiješavši ga sa rudimentarnim rockom kakav su svirali Stonesi; Ramonesi su utemeljili „pravi“ punk izvlačeći esenciju iz The Stooges i MC5, a neki malo „umjetničkiji“ su odbacili klasicizam i revitalizirali francuske simboliste koje su spojili s minimalističkim glazbenim izričajem.
Upravo ovi potonji su možda i najzanimljiviji iz današnje perspektive, obzirom na njihov trajni utjecaj. Prva među njima, Patti Smith je objavila svoj album Horses još 1975. i njime učas osvojila srca i umove glazbene kritike. Njoj veoma bliski po sklonosti simbolizmu bili su stanoviti mladići Thomas Miller i Richard Myers, dva srednjoškolska bjegunca koji su se skrasili u New Yorku sa namjerom da postanu pjesnici. Naravno svaka poveznica/sličnost sa beat pokretom i Sallingerovim Lovcem u žitu, vjerojatno nije slučajna.
Dakle, ta dva mladića sa visokim umjetničkim ambicijama su, shvativši da nose svakodnevna, obična imena, odlučila to promijeniti, pa su se nazvali Tom Verlaine i Richard Hell. U ranim danima, bili su dosta divlji na pozornici, u čemu je prednjačio Hell, pa je otjeran iz benda kojeg su nazvali Television, kao malu šalu na frazu „tell-a-vision“. Naime, žarko su željeli svoju viziju podijeliti s pukom koji je pohodio CBGB u to vrijeme.
Za razliku od većine punkera, ova su dvojica bili dosta dobri s gitarama, a Tom je čak i gostovao na Horses kao „guest star“. Zato se može čiste savjesti reći da je njihov debi album Marquee Moon jedno veliko slavlje gitare kao elementarne čestice rock glazbe.
Kako se danas i Marquee Moon i Horses smatraju post-punkom, opet (pod)žanrom kojega su si Britanci prisvojili ustvrdivši da je prva post-punk ploča PIL-ov Public Image, ispada da je cijela ta priča blesava i da je post-punk nastao prije punka. Ali dosta ovog uzaludnog teoretiziranja – glazba je za slušanje, i koliko god bila važna njezina sociološka pozadina, nemojmo ju pretpostaviti neposrednom doživljaju.
Ono što izdvaja Marquee Moon od svega drugog što se do tada moglo čuti jest nevjerojatna međuigra dva gitarista. Dok (novoregrutirani) Richard Lloyd udara po akordima, Tom Verlaine oko njih svira spiralne solo dionice. Obje gitare su praktički „suhe“, skoro bez ikakvih efekata. U takvim uvjetima, kompetentna ritam sekcijama vam je sasvim dovoljna, pa Television u tom dijelu ne nude nikakve specijalne majstorije – ne trebaju im ni Bonham ni, recimo, Jaco Pastorius da bi zvučali fantastično. Krajnji efekt je fascinantan i opijajući, a opet nekako punkerski minimalističan.
A da je sve to, opet nekako drugačije od „običnog“ punka, dokazuje i činjenica da „Marquee Moon“, naslovna i (po meni) najbolja pjesma albuma, traje skoro punih 10 minuta (9:58), a što je više u skladu s normama koje postavljaju prog-rockeri negoli Ramonesi i slična ekipa (Patti Smith na Horses ima dvije takve). Zapravo, opisati ovaj album kroz usporedbe može se jedino pozivanjem The Stooges i njihovog No Fun. Iako, ni to nije baš precizno, dapače. Marquee Moon je jedinstven i takav je ostao i do danas.
Prva pjesma „See No Evil“ donosi nam odličan, eliptični rif uz koji Verlaine iznosi svoj program: „What I want, I want now“ i u tome ne vidi nikakvog zla. Već druga, „Venus“ odlazi u duboko u simbolizam, pa u njoj „Brooklyn izgleda srednjovjekovno“, a Tom pada u ruke Venere Milske. Rif je kompleksniji i privlačniji, a solaža pamtljiva i izuzetno efektna.
Ne znam tko može odgonetnuti značenje „Friction“, a moja prljava mašta uočila je da Verlaine pjeva: „You complain of my dic…tion / You give mi friction“. Pa vi vidite…
„A“ stranu LPja zatvara gore spomenuta, naslovna „Marquee Moon“, 10-minutna oda zbunjenosti postojanjem u kojoj je Mjesec jedina čvrsta točka, a sve ostalo je kao neki kaotičan san. Solaža je zapravo Verlainova improvizacija koja se naslanja na mirnu i čvrstu svirku ostatka benda. Moram vam ovdje skrenuti pozornost na dio pjesme između 7:20 i 8:10 koji ja čitam kao neko otkrivenje i oslobođenje koje iz toga proizlazi. Stvarno fascinantna minuta – nešto takvo sam pronašao i u čuvenom koncertu iz Koelna Keitha Jarreta – jedan mali segment u kojem sve nekako sjeda na svoje mjesto. Sjajna, sjajna pjesma, zbog koje sam i sklon uspoređivati Marquee Moon sa No Fun Stoogesa – tamo se naime nalazi gotovo jednako dobra „Dirt“.
„B“ stranu otvara „Elevation“, glazbeno slična onome što smo do sada čuli, uz malo pojačanu dozu „rokerstva“, a u kojoj Tom kao da sam sebe kori zbog moguće umišljenosti uspjehom te se prizemljuje. („Elevation, don’t go to my head!“)
Marquee Moon nije eksplozija boja, to je album koji većinom egzistira u nijansama sive, uz tek male doze nekih veselijih boja. Te male doze prisutnije su na B strani, poglavito u metronomskoj „Guiding Light“ sa sjajnom gitarskom frazom na kraju i „Prove It“ koja gotovo da sliči na nešto što bi izdali Talking Heads (koji su se isto motali oko CBGB-ja u to doba). Da to „isprave“, dečki su kao zadnju na album stavili „Torn Curtain“, nevjerojatno tužnu pjesmu i jedinu u kojoj prominentniju ulogu ima i glasovir. „Tears, tears rolling back the years“ pjeva nam Tom dok iz gitare istiskuje najtužnije note. Fenomenalna stvar.
Veliki dio današnje publike je čuo za Television kada su, 2001., The Strokes izdali svoj debi “Is This It?“ kojim su „spasili“ rock’n’roll. No, ne bih se složio da su ta dva benda tako slična kako se onda govorilo/pisalo. Istina, i jedni i drugi su izrazito gitaristički, ali Strokesi su, em veseliji, em manje ukorijenjeni u rock tradiciju, a u tematiku da i ne ulazim. Svakako su im zajednički korijeni – i Strokesi su se „muvali“ oko CBGB-ja. Zapravo, ne pada mi na pamet ni jedan bend kojega bih usporedio s Verlaineovom ekipom. Oni čak nisu uspjeli ni sami sebe imitirati, a pokušali su dvaput. Godinu nakon Marquee Moon, izdali su Adventure koji jest njegovao isti pristup, ali je produkcija poništila onu prekrasnu, minimalističku sirovost koja je bila možda i najvažniji sastojak Marquee Moon. Zanimljivo je da je Adventure bio komercijalno znatno uspješniji, barem u to doba. Ali, znate kako to ide…prava umjetnička djela se prepoznaju tek na duge staze.
Drugi pokušaj uslijedio je 1992., kada se sve punkersko moglo prodati na krilima Nirvane i njihovog Neverminda, pa su Television imali i spot u redovnoj rotaciji na MTV-ju – sa eponimnog albuma skinuti single „Call Mr. Lee“. Sasvim neloša pjesma, ali opet suštinski drugačija od njihovih umjetničkih vrhunaca, pa nije animirala njihovu publiku, a bogme ni osvojila novu.
Verlaine je odmah nakon Adventure započeo solo karijeru, pa je do 2006. snimio 10ak solo albuma koji imaju nekakav kultni status, ali ne i komercijalni uspjeh, a bend se povremeno okupljao radi turneja. Odradio je i nekoliko suradnji, ali sve je to daleko od onoga što je obećavao njihov savršeni debi.Smrću Toma Verlaina, 28. siječnja 2023., Television su zauvijek otišli u legendu. Komercijalno „underachieveri“, ostat će zauvijek upamćeni kao jedan od najoriginalnijih rock bendova koje možete ćuti. A što bi više jedan pravi punker i mogao očekivati?
