Izgleda da je Szene Wien moja destinacija u Beču ove godine. Ako me pratite na portalu poprock znate da sam prije nepunih mjesec dana bio na istom mjestu i gledao i slušao Nachtblut (u međuvremenu imate i recenziju njihovog novog albuma). Ako me ne pratite – počnite!!!!
The Fall je festival u svojem četvrtom izdanju, a ja sam ga otkrio na njihovoj premijeri i propustio samo prošlogodišnji.
U zadnji čas su pridružili još dva benda tako da je cijela ta priča počela već u 16:00 sati i potrajala tamo negdje do malo prije 1 sat poslije ponoći. Jedina bedastoća koja mi nikako nije legla kod organizatora je da kad uđeš više nema van, što je kod normalnih koncerata još i podnošljivo, ali kod ovako dugačkih događanja baš i nije humano. No, izdržao sam i to.
S obzirom na 8 bendova idemo odmah konkretno:
Archaic (uvodna fotka) iz Mađarske su otpočeli ovu metalnu večer sa klasičnim trash zvukom i, kako to obično biva, imali debelih problema sa zvukom u samom početku. Čuo se samo mukli zvuk bubnja, a sve drugo je bilo nečujno. Ipak, već krajem te prve pjesme počelo je to zvučati normalno i moram priznati da su nas dobro zagrijali izričajem koji je ove večeri bio zapostavljen, jer tematika je, kako vidite po imenima bendova, čisto crnilo…
No Archaic su bili vrlo raspoloženi i poprilično velik broj ljudi za 16:00 sati ih je s entuzijazmom popratilo u njihovom mini-setu. Imaju zadnji album iz 2022. godine i dva singla u prošloj godini, dugo su na sceni (od 2004. godine), a ja sam s velikim odobravanjem popratio „Until we fade“.
Još dva fun facta. Svirali su na Goat Hell festivalu u Puli prije par godina. I imaju jebeno bogati merch kojim naveliko promoviraju sebe, ali i sam trash metal.
Lijepo je to počelo. Malo kvalitetnog mađarskog trasha za početak.
Setlista:
Hidden Desire
The Truth
Last man standing
Lines
Until we fade
Iz Mađarske se selimo na američki kontinent. Death Rattle su još jedan bend koji naoko ne pripada u mračnu večer, no taj glitch je lako objasniti. I oni i prethodnici im Mađari su predgrupe Gorgorotha na njihovoj europskoj turneji tako da su tako upali i u ovaj line up. Američki majstori se pozicioniraju kao groove metalci.
Razbili su u svojih 20-tak minuta i pokazali zašto su ih norveški blekeri uzeli za predgrupu. Vrlo žestoko, razuzdano i ponekad divlje protutnjali su pozornicom Szene Wien i iza sebe ostavili oblak prašine (ko u starim westernima). Pjevač (Trey, kasnije se upoznali i popričali) ima odličan vokal i ponekad se u cijeloj toj priči čuje i Pantera i Killswitch Engage – baš dobra mješavina za dobru zabavu. Puno komuniciraju s publikom i baš su dopadljivi. Krajem svibnja im izlazi novi album pod nazivom „The moral chokehold“ i pratite naše recenzije jer ću sigurno popratiti ovaj album.
Dobro, zagrijavanje je prošlo. Publika je popunila prostor pred pozornicom. Slijede domaće snage.
Setlista:
Immerded in the Black
Order within chaos
Sentenced to hell
Malthusian Dependency
The Darkness
Pauzu do slijedećeg benda sam iskoristio za okrijepu jer duga je noć.
Antikvlt je projekt koji sam popratio iz više razloga i ovu koncertnu premijeru sam baš želio vidjeti i čuti. Pjevač Marrok sudjeluje u dva projekta koja su meni osobno vrlo dragi: Anomalie u kojem ima glavnu riječ, te na live nastupima pjeva za Harakiri for the sky koji je meni osobno jedna izuzetno dobra grupa koja ubija kako live tako i na albumima.
Znači predznak je da će se dogoditi nešto stvarno dobro. I dogodilo se. Od prvog tona, prvog rifa, prvog prijelaza na bubnju sve je štimalo savršeno. Njihov album „A Revalation of Intoxication“ je izašao ove godine i fantastičan je. Marrok je na scenu izašao sa bocom crnog vina (koju je gotovo iskapio tijekom nastupa), pjeva izvrsno i ima taj teatralni glas koji podsjeća na rock-opere i prepričava nam priče koje se tematski vežu za vjerovanja, ljudski glupost, ludost…
Desno od njega je gitarist koji i stavom i izgledom podsjeća na Malakiana iz SOAD-a, a ritam sekcija ubija, a basist još i potpomogne glasovno.
Vrhunac večeri je bilo gostovanje Høsta (pjevača Gorgorotha) na pjesmi „What love can’t buy“ gdje je njihova harmonija bila nešto najbolje vokalno što sam čuo cijele večeri.
„FAKE CONVERSATIONS
FOR THE SAKE OF THEIR GAME
WOMEN FIGHTING WAVES OF DESPAIR
HATE AND FRUSTRATIONS
RELEASED WITHOUT SHAME
WHILE THE WORLD OUTSIDE STOPPED TO CARE“
„Red light Suicide“ – Antikvlt
Za moj pojam prekratak nastup, ali u ovom slučaju se radi isključivo o osobnom utisku pošto sam se na ovaj nastup posebno pripremao.
Setlista:
Psycho Circus
No rest for the Sacred
In Dependency
In Darkness they trust
What love can’t buy
Red light Suicide
Ciemra su klasični black metal bend iz (vjerovali ili ne) Minska u Bjelorusiji. Ono što su nam oni donijeli na pozornicu je bio nastup koji je u sebi imao sve one elemente koje očekuješ od black metala. I samo ime znači tama na bjeloruskom, a na pozornici su (poput Ouade i Mgle) zakrabuljeni. Jedina razlika od tih bendova je da imaju ženski vokal koji ima fantastičnu dubinu i growl, a prije izlaska smo nazočili i malom obredu paljenja svijeća i tamjana. Obred je tijekom prve pjesme uključivao i srp (čekića nije bilo) i pjevačica je bila vrlo aktivna sa nekim plesnim pokretima – koliko se to može biti pri ovakvoj glazbi.
Pjesme koje su nam predstavili su sa njihovog albuma „The Tread of Darkness“ iz 2023. godine i stvarno su postigli onu pravu blekersku atmosferu. Miris tamjana, mrak, magla, zaglušujući bubnjevi koji cijeli prostor ispunjavaju vibracijom, mističan growl popraćen povremenim vriskom, a dva gitarist mažu masne rifove. I da, nemaju basiste što je također malo neuobičajeno.
I s njima sam popričao poslije koncerta. Prije spomenuti album je kod kritike doživio većinom hvalospjeve, ali situacija im nije baš dozvoljavala da se razmašu sa promocijom iz općepoznatih razloga. Sad kada su se nekako iskobeljali iz Bjelorusije pokušat će više napraviti u tom pogledu. Mene su večeras dobili, a po količini ljudi na merchu nisam bio jedini.
Setlista:
Ciemra
Vomiiting Void
War
A night fot the Death
Winter
Serpents
I ove slijedeće sam čekao – jer i njih znam otprije – na Vienna Metal Meetingu prije dvije godine po prvi put sam čuo Los Males del Mundo i privukli su mi pažnju. I oni su projekt koji tvore dva čovjeka Dany Tee i Cristian Yans. Druga zanimljivost je da nastupaju pod zastavom Argentine.
Za live nastupe nakite se vrhunskim studijskim glazbenicima i naravno da to onda zvuči nadnaravno.
„Descend towards Death“ je njihov zadnji studijski uradak i preferiraju monumentalne, duge kompozicije (album ima 5 pjesama) koje imaju duboke, filozofske i egzistencijalne tekstove. To nekoga odmah u startu odbije (ja sam jedan od tih), no nakon što sam se uspio nagovoriti poslušati sve postao sam sljedbenik.
Dany Tee i njegov glas su posebna priča. Ima tu neku privlačnu boju koja se u trenu pretvori u urlik, krik, growl, pa se bez nekog velikog napora vrati na svoje originalne postavke. Svaki rif sjedi na svom mjestu i dolazi točno kada treba doći, jedna besprijekorna izvedba koja je oduševila dupke punu dvoranu.
Setlista:
Falling into Nothing
The silent Agony
Enternal Circle of Vain Efforts
The heavy Burden
Ulazi se u gadan finiš, još su tri benda na repertoaru, a počinju Nijemci iz Chapel of Disease, koji dolaze iz Kölna i prošle godine izdali su album „Echoes of light“.
Iako su njihovi počeci bili čisti blekerski, negdje po putu su se razvili i postali jedan vrlo uhu ugodan progresivno metalni bend koji je nakićen vrhunskim sviračima koji proizvode odličan zvuk i bezgrešno prenose svoje pjesme publici koja je, vjerojatno ne znajući što dolazi, očekivala nešto sasvim drugo.
Dugi instrumentali, onako Opethovski pristup stvaralaštvu, sa dubokim, mislenim tekstovima o unutarnjim borbama pojedinca u ovom besprizornom svijetu nisu baš najbolje legli uglavnom blekerskom publici koja je za vrijeme njihovog nastupa dosta fluktuirala.
Nisam bio jedan od njih, jer ako sam izdržao Opeth na puni set, onda mogu i Chapel of Disease. Meni osobno je to bilo tehnički savršeno, a sadržajno jednostavno nije moj đir. Svi koji vole ovakvu glazbu toplo preporučan.
Setlista:
Echoes of Light
A Death though no Loss
Void of Words
Oblivious – Abnoxious – Defiant
Selenophile
Ako bi od dosadašnje večeri radili nekakvu grafiku bio bi, pored konstantnog uspona, vidljiv mali pad kod Chapel of Disease, no ništa to nije dramatično poremetilo cjelokupnu sliku ovog festivala.
Slijedi nam prvi „heavy hitter“ – Aeternus. Norveški black metal – prapočetak svega blekerskog. Aeternus su iz (naravno) Bergena, pripadaju toj prvoj generaciji black metala koja je oblikovala ovaj žanr. Svoj prvi album izdali su davne 1993. godine „…and so the night became“, a posljednji „Philosopher“ 2023.
Oni su se od svojih početaka i klasičnih tema anti-kršćanstva i sotonizma odmakli i pošli putem misticizma, ratova i sličnih mračnih tema. Od prve pjesme „Raven and Blood“ Ares svojim moćnim vokalom i čistom i preciznom gitarom zauzima centralnu poziciju na pozornici, a oko njega se razmjenjuju čupavi Eld na basu i ćelavi Gord na drugoj gitari – oba u vrhunskoj formi, a Gord posebno aktivan u animaciji publike. Iza njih na setu iza kojeg ne vidiš ništa je Phobos – bubnjar koji nas je rešetao zvukom, a posebno je impozantno zvučao dupli bas poput puškomitraljeza sa nebrojeno velikom niskom metaka – mislim da sam samo kod Marduka čuo precizniju i možda i malčice bržu tehniku.
Publika u stalnom headbangu koji je samo mijenjao tempo, a nakon treće pjesme dolaziš u stanje nekog laganog transa (valjda je to nekakav sitni potres mozga) uz koji odlično pristaje Aresov glas koji ti propovijeda i priča sa pozornice…
Potpuni doživljaj black metala – ono što smo svi očekivali to smo i dobili. Velika je šteta što se ta turneja nije zaustavila u Hrvatskoj (bili su u Ljubljani dan nakon Beča).
„Oh what a dreadful sight and despicable display
An omnipotence completed by revolting dismay
The claws of greed on every clergy
What swines hide behind the “mercy”
I must say that the view
on the matter hasn’t changed“
„World Bleak Nepotism“ – Aeternus
Setlista:
Raven and Blood
There’s no wine like the bloods crimson
Existentialist Hunter
There will be None
Hedning
The Confusion of tongues
World Bleak Nepotism
Sworn Revenge
Još uvijek lagano načet od Aeternusovog furioznog nastupa pokušava skupiti još ono malo preostale snage nakon pune smjene (preko 8 sati metala!!!!!) i naći dobru poziciju za poslušati i pogledati veliki i moćni Gorgoroth.
Što o njima napisati, a da se već ne zna. Svatko tko iole drži do svoje blekerske reputacije Gorgoroth smatra jednima od rodonačelnika ovog smjera. No, možda ima novih, mladih blekera koji još nisu zaronili duboko u ove vode pa evo nekoliko činjenica. Nisu izdali album od 2015. godine. Ne objavljuju tekstove svojih pjesama, a uredno tuže ako netko objavi bilo kakav tekst na za to specijaliziranim stranicama. Infernus (jedini originalni član) je otvoreno deklarira kao teistički sotonist, a njihovi nastupi u početku su bili puni krvi, instalacija, mrtvih životinja (dovoljno je da progooglate priču o njihovom nastupu u Poljskoj). Njihov nekadašnji pjevač Gaahl je bio umiješan u više skandala, kao i sam Infernus. Uglavnom uvijek su znali kako skrenuti pažnju na sebe, mada im to nije trebalo upravo zbog činjenice da su izdavali vrhunske albume.
Vaš izvjestitelj je po prvi put počeo slušati Gorgoroth nakon njihovog, po meni najboljeg, albuma „Ad Majorem Sathanas Gloriam“. Stoga sam bio razočaran što niti jedna pjesma s tog albuma nije našla svoje mjesto na set listi.
Već prije spomenuti Høst na vokalu je odličan izbor (nakon Gaahla daleko najbolji), a prateći glazbenici su prokušani majstori crnog metala.
Publika je nestrpljivo očekivala ovaj nastup, ruke su u zraku, rogovi na sve strane, gromoglasni urlik publike pokušava nadjačati Høstov bolni, pakleni vokal. Tamo negdje od pjesme „Gorgoroth“ nije bilo stajanja. Inače, nazvani su po jednom predjelu Mordora iz Tolkienovog „Gospodara prstenova“.
Gorgorothova mašina je bez ikakve stanke mljela sve nas, a sve ono što je preostalo u nama dali smo i mi u ovaj nastup. S vremena na vrijeme bi nas Høst prozvao – „Vienna !!!“, a mi smo se kao slijepi sljedbenici poslušno javljali. A on bi potegnuo veliki gutljaj šampanjca iz upadljivo bijele boce. Stvarno je čudan narod taj crnometalni.
Posebice su mi modni detalji upali u oči jer mi se čini da je svaki nosio barem 10 kila dodatnih šiljaka na rukama, ramenima, a Høst je imao ekstremni chocker tako da je jako morao paziti da se teško ne ozlijedi.
Cijeli taj nastup prošao mi je u trenu, nisam se niti okrenuo već je iz zvučnika lupala „Unchain my heart“ – naravno ne Cockerova pjesma, već jedna od crnometalnih himni kojih Gorgoroth ima na izvoz.
Rijetko sam kad bio ovako zdrobljen nakon festivala, ali ništa što dobar san i brufen ne mogu izliječiti.
Setlista:
Bergtrollets Hevn
Aneuthanasia
Gorgoroth
Katharinas Bortgang
Revelation of Doom
Forces of Satan Storms
Ødeleggelse og undergang
Blood Stains the Circle
Cleansing Fire
Destroyer
Incipit Satan
Krig
Kala Brahman
Unchain My Heart!!!
Organizatorima Ton – music productions i ((szene)) Wien svaka čast za line-up i organizaciju. Merch odličan i ne pretjerano skup. Ekipa iz bendova jako pristupačna – osim naravno Gorgorotha koji se nisu pojavili nakon svirke, ali to se nije niti očekivalo.
Svakako vam preporučan da posjetite festival slijedeće godine, a bilo je još ljudi iz Hrvatske koji su potegli samo radi toga u Beč. Jer sam poneke sreo u noćnom Flixbusu koji nas je onako izmoždene u ranim jutarnjim satima vratio u Lijepu Našu.
Up the horns!
Robert Katalinić