Zajahati val nadahnuća i nije baš neka ekskluzivna vijest.
U domaćim glazbenim vodama malo je glazbenika koji uspješno i dugotrajno surfaju po kresti tog vala.
Toni Starešinić (najbolji poznavatelj i obožavatelj stripova među glazbenicima) je taj koji svoje snove i ideje oblikuje u fraze i modele s kojima nepobitno zaokupljuje pažnju slušatelja i glazbene kritike , izvodeći pri tome razne stilske figure koje se ne nastavljaju na prethodne (dobro, ipak se malo naslanaju). a s kojima sasvim uspješno obuzdava nepredvidivost i nestabilno kretanje tog vala.
Njegov najnoviji projekt, kao rezultat nemirnog duha, nastao je iz zabave, znatiželje (valjda Toni to najbolje zna) kako već poznatim formama udahnuti novi život.
Uz „malu pomoć svojih prijatelja“ Andreja Jakuša (truba) i Janka Novoselića (bubnjevi) oformljen je plebejski trijumvirat s aristokratskim moćima stvaranja i reproduciranja glazbe, oblikovanih u projekt Eksterminator 81, a koji je dana 23.svibnja predstavljen u koncertnoj dvorani Ivo Tijardović, Hrvatskog doma u Splitu; u dvorani u kojoj Toni Starešinić kroz svoje razne projekte gotovo funkcionira kao kućni bend.
Neobična formacija (klavijature, truba, bubnjevi) kao da nagovješta i neobičnost samog projekta koji je podjeljen u tri sfere, naoko dijametralne, a ipak srodne (Mangroove medley, Survival kit medley i Chui medley– izvedene upravo tim redosljedom.)
Siguran sam da je svatko od sramotno malobrojne publike njihovu prezentaciju (koja, nota bene , nije nikada ista) doživio i skadištio na svoj način. Bilo je i onih koji su koncert napustili prije kraja, bilo je i ravnodušnih, ali je večina ipak pripala onima koji su prepoznali trud, vještinu i pozitivnu ludost ovog izvanrednog tria.
Mene su osobno prvi uvodni, retro zvukovi koncerta asocirali na soundtarckove starih i naivnih SF filmova (primjerice na film „Zabranjena planeta“, koji u stvari i nije niti malo naivan), da bi nastavak poprimio (opet moj subjektivan dojam) poznatu atmosferu koju su The Nice znali stvarati u samom začetku karijere, s tim da je Tonijeva interpretacija puno kopleksnija i idejno zahtjevnija.
Na tako stvorenu Tonijevu podlogu sasvim se adekvatno zakačio i Andrej Jakuš, čija je truba preko elektronskih gadgeta proizvodila zvukove koji nisu remetili ukupnu atmosferu, već su je nadopunjavali u iskrenim krešendima. Na sve to, gotovo diskretno, ali ravnopravno bubnjanje Janka Novoselića stvaralo je potrebnu glazuru za finalni proizvod.
Postoje improvizacije i improvizacije, neke su samo manifesti iskazivanja tehničkih vrijednosti glazbenika, a neke su produkt duboko smišljenog rasporeda i potrebne korelacije da bi finalni proizvod imao svoju glavu i rep.
Za Survival kit medley i dalje nisam siguran kako bih ga doživio i probavio. Umnogome me podsjetio na čudnu i maglovitu atmosferu koju su statusni Grateful Dead ostvarili na meni totalno neprobavljivom albumu „Aoxmoxoa“, uz napomenu da je Toni iz tih, očito eksperimentalnih voda uvijek iznišao smislenije formacije zvukova koje su kompoziciju vraćale na „normalan“ kolosijek.
Finalna Chui medley bila je zaista šlag na torti, veličanstvene klavijature kao iz oratorija u kombinaciji sa Jakuševom „jerihonskom“ trubom bilo je nešto najbolje što sam čuo u posljednje vrijeme. A tek maratonsko, fizički naporno, umjetnički bravurozno bubnjanje Janka Novoselića bilo je stvaranje pjesme unutar pjesme. U početku gotovo bez bas bubnja u trenu se pretvorilo u iskreno divljenje, uragan emocija koje je bilo teško obuzdati. Ako Janko neće poslije ove solaže dobiti muscul fiber, onda neće nikada. Zato mogu kazati (opet subjektivan dojam) da je večeras Janko Novoselić ukrao show.
Zaista me zanima, da je u nekoj teoriji ova glazba bila soundtrack nekom filmu, kako bi bio oblikovan taj novi, vrli svijet?
Nakon koncerta čestitao sam Toniju na ovom doživljaju, uz napomenu da se ne potroši prebrzo. Od njega očekujem (i ne samo ja) još mnogo vatrometa raznih obliika i boja.
