Još uvijek pod dojmom prizora viđenog u pola 5 ujutro u Nantesu krenuh na zadnji dan ovogodišnjeg Hellfesta. Na ulicama i dalje tragovi razbijenog stakla i prolivenog alkohola. Da ne povjeruješ! Kao da se krećem u nekim fensi krugovima nimalo nalik prašnjavim rokerima i metalcima. A tih 150 000 prašnjavih, ljepljivih i ne ugodno mirišljivih ljudi je stvorilo nevjerojatno ugodno i prijateljsko ozračje da nisam vidjela niti najmanjeg incidenta iako sam se dosta kretala po festivalskom prostoru. Naravno, smeća je bilo po tlu, nisu baš svi sveci, ali ne previše. Bilo je i ljudi po tlu, na sve strane. Spavači koji su usred bijela dana ležali ispred glavnih bina, u šatorima, po šumi, ali i na vrlo frekventnim mjestima. Spavali su čvrsto zagrlivši svoj prazni vrč. Svi su maksimalno pazili da ih ne pogaze i ozlijede.
Sva moja iskustva s Francuzima su izuzetno pozitivna. I s onima kojima engleski baš i ne ide. Bili su srdačni i ljubazni i maksimalno su se trudili pomoći koliko mogu. Nije se dogodilo jednom da mi je tramvaj stao iako je meni bilo crveno. U prometu su vrlo pristojni. Centrom Nantesa voze i tramvaji i auti i biciklisti. Zebre nema, pješaci prelaze gdje žele. Svi su obzirni jedni prema drugima, nema trubljenja, psovki… Svi će sačekati bez pogovora. Ležeran narod. Svidjelo mi se to.
Za treći dan Hellfesta se također može reći da je bio paklen. Sunce je i dalje pržilo! Prvi put sam primjetila i šmrkove s vodom kojima su polijevali publiku. Ali već smo svi otupjeli na prašinu i vrućinu. Bolje i to nego kiša i blato. Ipak, je li to Hellfest?
Nekome za razbuđivanje, nekome za još goru glavobolju, posljednjeg dana festivala među prvima svirali su Lofofora, Blues Pills, Scorpion Child, Year of the Goat, Obliteration, Carnal Lust, Azziard, Aluk Todolo, Cobra, Zodiac… Crowbar, koji je prije par dana oduševio Močvaru, na glavnu binu je stao u 13:35. Kada se pogleda na satnicu, izgleda smiješno, no, kada bi se čekala noć, festival bi trajao tjednima. Svi bendovi u tim ranim, suncem oprženim satima trpjeli su iste stvari kao i mi – vrućinu i prašinu. Pakao! Od sunca su bili zaštićeni oni u šatorima. Vrućina i zagušljivost ovisile su o poziciji na kojoj se stajalo i u kojemu se društvu stajalo, mirnijem ili življem. Kako su šatori bili ogromni (po dvije bine su bile u jednom) nije se stvarao dojam da ćeš iznojiti sve iz sebe. Oni koji su bengali, bome jesu, ali to bi bilo gdje. Nakon Crowbara na binu pored stali su zabavljači Powerwolf. U drugom smjeru nakon njih zaokrenuo je južnoafrički Seether, a nakon njih brazilska Angra. Na binama zaklonjenim od sunca uživalo se uz Repulsion, Dordeduh, Urfaust, Tagadu Jones. Kako je vrijeme odmicalo, tako su se bližile slatke muke glede odabira benda koji će se pogledati. Istovremeno su svirali Alter Bridge, Unleashed, Last Resort, a nešto kasnije Soundgarden, Paradise Lost i Misfits. Napravili su uistinu pakleni line-up. Prejak, predobar, prežestok, prezanimljiv. A ispred spomenutih bendova, svoj doprinos jakom line upu i žestokom Hellfestu dali su Annihilator, Dark Angel, The Black Dahlia Murder. Behemoth je priredio odličan koncertni performans.
Pomisliš da ne može bolje, ali onda nakon njih dođe još bolji Emperor. A iza Emperora, jedan i jedini Black Sabbath. Fanovi koji su željeli upoznati Ozzyja, dobiti autogram, fotografirati se s njim, mogli su to – ako su platili 650 eura. Nama sirotanima preostalo je da uživamo u koncertu, što i jesmo, jer je Black Sabbath priredio nezaboravan šou. „Prince of Darkness“ također nije odolio sjaju šljokica, nalakiranim noktima… No, puno je važnije što su glazbeno pripremili. Od „War Pigs“, Into the Void“, „Snowblind“ do „Iron Man“, „God is Dead?“ i „Children of the Grave“ Ozzy je samouvjereno vodio šou, a publika je bila hipnotizirana. Uz „Paranoid“ nije moglo biti boljeg završetka! Dogodila se pozitivna eksplozija energije, nešto uistinu posebno!
Iced Earth su zbog zdravstvenog stanja Jona Schaffera otkazali nastup, a posljednji su nastupili Opeth i Turbonegro. Kome je ostao atom energije i tko nije morao u ponedjeljak daleko putovati, gledao je. Nažalost, nisam bila od tih.
I što ostaje za podvući ispod svega? Za dvjesta eura u tri dana bili su zadovoljeni svačiji rock/metal apetiti. Gotovo pa nitko nije zvučao loše. Dosadno nije bilo, praznog hoda nije bilo, odmora nije bilo. Štoviše, nekada se nije znalo koga bi se išlo slušati. Želiš istovremeno stati ispred tri bine, a to je nemoguće. Atmosfera odlična, ljudi fenomenalni… Jedini minus su ti nesretni autobusi za Nantes koje se čekalo i čekalo. Rekla mi je jedna Talijanka iz reda za prijevoz da četiri godine zaredom dolazi na Hellfest i četiri godine ista stvar. Možda bi trebalo malo organizatore prodrmati. Festival je svake godine sve veći i veći, a prijevoz nije. Čudno je prošla i ekipa koja je noćila u Clissonu. Snašli su se couchsurfingom, a kažu kad su prvu noć išli k domaćinima, ništa nisu vidjeli jer je Clissonom vladao mrak. Od javne rasvjete ništa! Kako ništa nisu vidjeli, zvali su domaćine. Eto, može se izgubit i u mjestašcu s manje od 6000 stanovnika. Svejedno, sada kada su mi se dojmovi slegli, voljela bih se nagodinu vratiti. Jedne uništene i super prašnjave tenisice ostavila sam u smeću u Nantesu, a sa sobom donijela par kila clissonske prašine i puno dobrih iskustava, dojmova, neizbrisivih tragova.
Svima koji poželite putem Hellfesta 2015 preporučujem da si na vrijeme osigurate kartu, kupite avio kartu, kartu za vlak, rezervirate hotel, couchsurfing ili ako imate boljih ideja, samo naprijed! Ali obavezno planirajte povratak utorkom, da se naspavate, operete prašinu iz kose, s kože, između zuba…
Gordana Beraković
