Postoje glazbenici/bendovi koje zbog objektivnih i subjektivnih razloga nisam mogao vidjeti/čuti u izvornim formacijama (Queen, Pink Floyd, Prince), ali na svu sreću imao sam prilike slušati njihove zamjene/nadopune.
David Gilmour sasvim je autentično prezentirao dio ostavštine jednog od najboljih rock bendova svih vremena; Adam Lambert nije ni pokušavao oponašati jednog od najautentičnijih protagonista iz šarolikog rock cirkusa, a u četvrtak (13. kolovoza) prisustvovali smo sasvim pristojnom predstavljanju opusa princa funk/soul/rock glazbe, jedinstvenog Princea Rogersa Nelsona.
Glazbenici koji su nam priredili skoro dva sata urnebesnog sviranja i pjevanja (uglavnom) funka dolaze iz Francuske i smatraju se jednim od najboljih izvođača Princeovog bukvara. S obzirom da autor ovih redaka još nije „otišao na kvasinu“, trebalo mi je vrlo malo vremena u pokušaju prepoznavanja nekih od članova benda. Naime, ako se ne varam, osim glavnog pjevača i perkusionista (kojemu je, usput rečeno, bio rođendan te je dobio kolektivnu pjevnu čestitku od strane publike) svi drugi članovi već su gostovali na tvrđavi sv. Mihovila u projektu pod nazivom Kyoto Jazz Masive ft. Echoes of the New Dawn Orchestra, kad su poput savršeno sinkroniziranog plivanja – ali ne u mirnim vodama, već u onima punih strasti, emocija i aktivne energije – odsvirali koncert za pamćenje.
Stoga, bila je ostvarena prva pretpostavka da bi ovo trebala biti moćna i kvalitetna vokalno-instrumentalna predstava. A tako je i bilo. Deset glazbenika: muški (Malca) i ženski vokal (Indy Eka), dvije gitare (Kevin Lebelle), bas (Carel Cleril), bubanj (Jean-Baptiste Palies), klavijature (Eli Frot), udaraljke (James Müller), truba (Olivier Miconi) i saksofon (nisam zapamtio ime) od prve su pjesme nagovijestili kojim ritmom će se kretati nastavak koncerta. Rasni funkoidni ritmovi u trenu su ispunili redove pred pozornicom ljubiteljima plesa; zaista je bilo teško odoljeti poticajnim notama. Čuli smo tako (između ostalog) „Sexy Dancer“, „Just Another Sucker“, „Let’s Work“, „I Feel for You“ (odličan duet trube i saksofona), ubitačnu izvedbu prave rokije „Let’s Go Crazy“, „Kiss“ (jednu od Princeovih najpoznatijih), „Controversy“ (meni jednog od favorita večeri) i „Pop Life“. Među plesne numere „ugurala se“ i jedna laganica, „Do Me, Baby“, te neizbježna, legendarna „Purple Rain“ bez koje bi koncert bio kao juha bez soli.
Klasičnog odlaska i povratka na pozornicu nije ni bilo, u kontinuitetu izvedene su „I Would Die 4 You“, te medley sastavljen od više skraćenih pjesama.
Osobnog sam mišljenja da su bubnjar i basist zaslužili twelve points ne samo zbog toga što su bili srce benda koje je neumorno pumpalo adrenalin, nego i zbog iskazivanja vrlo uigrane sinergije koja je bila kamen temeljac za uključivanje ostalih instrumenata u gradnji, na trenutke, zaista impresivne zvučne slike.
A publika?
Gotovo sasvim rasprodano gledalište nedvojbeno je svojim odobravanjem i aklamacijama na otvorenoj sceni izvođačima davalo dodatni stimulans, pa onda opravdano može stajati konstatacija da se uz takvu publiku svaki od glazbenika mogao smatrati najboljim na svijetu.
Tako se malo-pomalo kraju privodi još jedna vrlo uspješna sezona koncerata na šibenskoj tvrđavi sv. Mihovila, koja će biti zaokružena na najbolji mogući način, koncertom benda Wilco 3. rujna.
Galerija fotografija; Tribute To The Purple One – Echoes of Prince na Tvrđavi svetog Mihovila, foto: Irena Škarica
