Od 3. do 12. srpnja u Perugii je održano 53. izdanje Umbria Jazz Festivala, jednog od najuglednijih europskih jazz festivala koji već više od pola stoljeća povezuje najveća imena jazza s izvođačima iz drugih glazbenih područja.
Ovogodišnje izdanje počelo je tjedan dana ranije nego inače, već prvog vikenda u srpnju, kako bi se početak festivala uskladio sa Stingovom turnejom. Pokazalo se to kao dobar potez: početkom srpnja Talijani još uglavnom nisu na godišnjim odmorima pa je publika bila brojna od prvog dana. Čak su i matineje radnim danom često bile dupkom pune, a za neke se koncerte tražila karta više – uključujući nastupe talijanskih glazbenika poput Giovannija Guidija i Gabrielea Mirabassija.
Već 4. srpnja u podne Giovanni Guidi i Francesco Bearzatti predstavili su u prepunoj Sali Podiani Nacionalne galerije Umbrije svoj novi projekt Strange Fruits, posvećen glasu i nasljeđu Billie Holiday. Njihov je duo spojio slobodnu improvizaciju s izraženom melodioznošću i narativnošću: Guidijev lirski i istraživački klavir susreo se s Bearzattijevim saksofonom, u kojem se prepliću jazz, rock i suvremeni utjecaji. Strange Fruits tako nije ostao tek hommage Billie Holiday, nego je njezino umjetničko nasljeđe promislio kroz suvremeni jazz jezik.
Od domaćih talijanskih snaga, treba izdvojiti nastup klarinetista Gabrielea Mirabassija, koji je idući dan u rano-popodnevnom terminu predstavio projekt Verso Sud, nastao u suradnji s gitaristom Nandom Di Modugnom i gudačkim kvartetom Ascanio, objavljen za EGEA Records. Projekt je rezultat njegova dugogodišnjeg interesa za glazbe Južne Amerike te istražuje susrete jazza, talijanske melodijske tradicije i latinoameričkih utjecaja, s posebnim naglaskom na Kolumbiju. Mirabassi je ovim nastupom potvrdio svoju jedinstvenu poziciju na europskoj jazz-sceni – njegov klarinet istodobno zvuči komorno, lirski i improvizatorski, brišući granice između klasične glazbe i jazza. Verso Sud se pokazao kao promišljeni dijalog mediteranskog i južnoameričkog glazbenog senzibiliteta, u kojem se skladbe kreću od suptilnih komornih pasaža do ritmički bogatih folklornih referenci, a intimni prostor Sale Podiani pružio je idealno okruženje.
Isti je dan donio i jedan od vrhunaca festivala – nastup Cécile McLorin Salvant u veličanstvenom Teatru Morlacchi. Jedna od najinventivnijih jazz vokalistica današnjice nastupila je sa svojim dugogodišnjim kvartetom, u kojem su bili pijanist Sullivan Fortner, kontrabasist Yasushi Nakamura i bubnjar Kyle Poole.
Salvant je predstavila dio materijala s novog albuma With Every Breath I Take, ali i presjek dosadašnje karijere. Njezin se glazbeni svijet prirodno kreće između jazza, bluesa, kabareta, folka i klasične glazbe. Posebno je dojmljiva bila izvedba francuske skladbe iz 17. stoljeća – jedan od onih trenutaka kada se čini da izvođač potpuno mijenja dimenziju prostora.
Čuli smo i nekoliko jazz standarda, uvijek svježih u njezinoj interpretaciji, no Salvant je prije svega glazbena pripovjedačica. U autorskim pjesmama posebno uvjerljivo gradi intimne i dramatične situacije, dok njezin suptilan, ali iznimno izražajan glas u akustici Teatra Morlacchi dolazi do punog izražaja.
Iste večeri glavna pozornica Arene Santa Giuliana pripala je Jonu Batisteu, jednom od rijetkih glazbenika koji djeluju poput žive enciklopedije jazza – podjednako uvjerljivom u neworleanskoj tradiciji, gospelu, bluesu, soulu, klasici i suvremenom autorskom izričaju.
Njegov koncert nije slijedio uobičajenu dramaturgiju postupnog uspona. Eksplozija energije dogodila se odmah, kada je Batiste kroz publiku ušao uz When the Saints Go Marching In, a zatim Arenu Santa Giuliana pretvorio u veliko glazbeno slavlje uz Volare i Mas Que Nada, dok je cijeli bend plesao po pozornici.
Nakon tog eksplozivnog početka sjeo je za klavir i otvorio potpuno drugačiji prostor, prolazeći kroz jazz, blues i soul te izvodeći materijal sa svojih pijanističkih albuma, uključujući Beethoven Blues i inventivnu interpretaciju Für Elise.
Umjetničko središte večeri ipak je bila Monkova ‘Round Midnight. Izvedena solo za klavirom, bila je najintimniji i najmeditativniji trenutak koncerta – kao da je sva dotadašnja energija postupno vodila upravo prema njemu. Od tog trenutka započinje nova eskalacija energije koja publiku ponovno vraća zajedničkom slavlju. Batiste je tako u jednom koncertu prošao put od New Orleansa do suvremenog jazza, od Beethovena i Mozarta do Monka, pritom demonstrirajući rijetku sposobnost da bude istodobno virtuozni pijanist, jazz povjesničar i neumorni showman.
Idući dan donio je koncertni raritet – solo nastup Kurta Rosenwinkela, jednog od najutjecajnijih jazz gitarista svoje generacije. U tom rijetkom formatu njegova je glazba ostala ogoljena do svojih temeljnih elemenata: profinjenog harmonijskog jezika, melodijske inventivnosti i prepoznatljivog, gotovo lebdećeg zvuka gitare. U intimnom prostoru Nacionalne galerije Umbrije Rosenwinkel je izveo većinom autorski materijal, uz nekoliko standarda, u koncertu koji je tražio – i nagrađivao – pažljivo slušanje.
Na glavnoj pozornici iste večeri uslijedilo je nešto sasvim drukčije: Laurie Anderson nije održala koncert u klasičnom smislu, već multimedijski performans u kojem se glazba, pripovijedanje, projekcije i društveni komentar neprestano isprepliću.
Već od prvih minuta koncerta bilo je jasno da Laurie Anderson i dalje ostaje rijetka umjetnica koja je istodobno avangardna performerica, filozofkinja medija, pripovjedačica i pop autorica. Njezini koncerti nikada nisu bili samo koncerti – posrijedi je hibrid između spoken word performansa, političkog eseja, elektroničkog rituala i precizne ironije. Upravo zato Anderson i danas uspijeva učiniti ono što rijetkima polazi za rukom: povezati eksperimentalnu umjetnost i široku publiku bez pojednostavljivanja vlastitih ideja.
Republic of Love, izveden uz avangardni njujorški sastav Sexmob, prizvao je glasove i misli Johna Cagea, Gertrude Stein, Cornela Westa, Loua Reeda i Boba Dylana, dok su se iza glazbenika izmjenjivale sugestivne projekcije lica, pejzaža i apstraktnih vizualnih motiva. Među najupečatljivijim trenucima večeri bila je izvedba Dylanove „A Hard Rain’s A-Gonna Fall“, čiji su stihovi bili projicirani u talijanskom prijevodu kako nijedna nijansa njihove snažne društveno angažirane poruke ne bi promaknula publici. Anderson kao da je pritom željela podsjetiti da je Dylan još početkom šezdesetih naslutio ono što se pokazalo trajnim obilježjem suvremenog svijeta – da iza jednog rata dolazi drugi, dok se povijest nerijetko pretvara u beskonačni niz katastrofa i ponavljanja nasilja.
Prateći sastav Sexmob pokazao se idealnim sugovornikom na pozornici. Njihov prepoznatljivi post-jazz izričaj donio je guste aranžmane pune improvizacije, ritmičkih iznenađenja i slojevitih puhačkih dionica koje su se prirodno nadovezivale na Lauriine priče i meditacije. Posebno se isticao Steven Bernstein na trubi, čiji je ton istodobno zvučao kabaretski i melankolično, a na trenutke i gotovo filmski monumentalno.
Na samom kraju, umjesto klasičnog bisa, Anderson je publiku pozvala da zajedno izvede nekoliko jednostavnih tai chi pokreta. Taj završetak bio je intimna posveta Louu Reedu, koji je više od dvadeset godina predano prakticirao tai chi i toliko je bio posvećen ovoj kineskoj vještini da je u Kini bio slaviji kao promotor tai chija nego kao rock zvijezda.
Više od pedeset godina nakon svojih umjetničkih početaka, Laurie Anderson i dalje ostaje neponovljiva umjetnička pojava između poetskog monologa, multimedijskog eseja i elektroničkog performansa.
Umbria Jazz Festival još je jednom impresionirao na svim razinama – ne samo line-upom, nego i atmosferom. To je festival na kojem se glazba doslovno prelijeva ulicama grada, ispunjava srednjovjekovne trgove, terase i vrtove s pogledom na umbrijske brežuljke. Malo je festivala na kojima je sam ambijent toliko važan dio ukupnog doživljaja. Posebno veseli i raznolikost programa koji podjednako otvara prostor glazbenicima u usponu i legendama, punokrvnom jazzu i eklektičnim glazbenim izričajima na granicama između žanrova. Upravo je ta otvorenost novome, uz poštovanje tradicije, razlog zbog kojeg Umbria Jazz već više od pola stoljeća ostaje jedan od najvažnijih europskih jazz festivala. Jer u Perugii jazz nije tek koncertni program – on se na deset dana prirodno stopi s gradom i njegovim ritmom.
