Wilco – “Summerteeth”

Priča o novom albumu započela je u drugoj polovici 1997. u studiju veterana Willieja Nelsona u Spicewoodu (Teksas), u turbulentnom Tweedyjevu raspoloženju. Dobar prijem “Being There” donio je obveze i ambicije koje je trebalo miriti s bračnim i roditeljskim obvezama, a gutanje sve više knjiga, uglavnom američkih autora 20. stoljeća, hranilo je pjesnički talent koji je pošto-poto stremio pobjeći iz bilo kakve prosječnosti i površnosti. Introspektivnost i turobnost tako su nepovratno ozračili nove pjesme koje su se snimale kao na pokretnoj traci, ali traci koja je svaki čas prijetila pucanjem. Zato su Wilco, na pola završenog posla, odlučili realizirati suradnju s britanskim kantautorom Billyjem Braggom na albumu “Mermaid Avenue”, gdje su odsvirali dotad neobjavljene pjesme čuvenoga folk-prvoborca Woodyja Guthrieja. Povratak materijalima snimljenima za “Summerteeth” donijelo je potom do bitno većeg oslanjanja na studio i svu tehnologiju koju studio nudi nego što je dotada bio slučaj (prva dva albuma snimljena su prilično brzo i “uživo”). U tom su smjeru posebno zabrazdili Tweedy i Jay Bennett, koji je svoj multiinstrumentalni duh vješto upregnuo i odsvirao pregršt dionica na praktički svim korištenim instrumentima, što je preostale članove benda, Stirratta i Coomera, osjetno odvojilo od kreativnog procesa i kolega koje su opisivali kao “dva tipa koji gube razum u studiju”.

Koliko su Tweedy i Bennett tek hranili kreativni ego jedan drugome, a koliko slijedili instinkte na ambicioznom putu, možemo raspravljati koliko hoćemo, baš kao što im kolege mogu skupljenih obrva razjašnjavati isto pitanje, ali rezultat kojeg su više od godinu dana nakon ulaska u studio isporučili producentskoj kući bio je impresivan koliko i komercijalno nepredvidljiv. Tematika jest, grebući po depresiji, otuđenju, ljubavnim stranputicama i krizama identiteta, bila poprilično mračna i introspektivna, ali se glazba već posve oslobodila balasta country-rocka, prigrabivši svu širinu tradicije popa. Približivši se tako više Brianu Wilsonu nego Gramu Parsonsu, Wilco su svom zvuku dali nove boje. I to ne teške, već dugine. Žičani instrumentarij je tako sjajno podcrtao sjetu koja prožima praktički sve pjesme (poslušajte samo dragulj nad draguljima, meni osobno apsolutno neodoljivu i briljantnu „She’s a Jar“), ali istodobno promućkao paletu kojom je Tweedy dotad mahao uokolo slažući vrijedne priloge novoj americani.

Da se slučajno ne razumijemo pogrešno, „Summerteeth“ nije ni veseo ni osunčan album, ali posjeduje koloritnu širinu kakvu su imali još jedni zlatni predstavnici američke popularne kulture prošloga stoljeća, Big Star. Itekako se osjeti razigranost za producentskim pultom, ali nimalo nauštrb jasnoće slike i vizije kakvu su uspjeli do kraja iznijeti Tweedy i Bennett. Treći album Wilco tako ne samo što je bio novo remek-djelo, već i uistinu “krvaviji od krvi”, opipljiv komad pametne lirike i izgrebanih emocija, eklektične glazbe i kreativne hrabrosti. Komercijalni neuspjeh u odnosu na prethodnika u svjetlu svega navedenoga istovremeno je iznenađenje i nekakav logički obrat – dovršeni odmak od alt-country mat(r)ice oslobodio je bend spona s tom ciljanom skupinom, ali isplovljavanje u šire rukavce možda je i ostale uhvatio nespremne ili bar sa zbunjenim izrazom lica. Ovaj preko desetljeća zakašnjeli osvrt zato mi je bar dao priliku da pokušam objasniti zašto vrijedi slušati i slušati „Summerteeth“ i zašto je u pitanju jedan od najboljih američkih albuma druge polovice devedesetih.

Toni Matošin