Santana / Sentient

Davno je to bilo kada je Carlos Humberto Santana Barragán sa svojom prvom ekipom: Mike Carrabelo-konge; Jose „Chepito“ Areas-udaraljke; David Brown-bas; Gregg Rollie-klavijature i vokal; Mike Shrieve-bubnjevi, a na  nagovor promotora Billa Grahama (koji ga je by the way nagovarao da napusti free-form jam u cilju približavanja široj publici, a što je bio nedvojben pogodak u sridu) poharao Woodstock (sjetite se „Soul Sacrificea i „Jinga“). Prvijenac je pokazao i nagovijestio da sve ljubitelje dobre glazbe očekuju energetske bombe, uzbudljiva vožnja; do tada neviđena, uspješna kombinacija latinoameričkog rocka, gitarske virtuoznosti, te općenito potentne svirke. Ono što ga je uvrstilo u najbolje gitariste svih vremena njegova je jasnoća i čistoća tona, kao i njegova sposobnost da „feedbackom“ zadrži trajanje tona, onoliko koliko on  to želi.

Bilo je u Carlosovoj iznimno dugoj karijeri  jedinstvenih i zaista rijetkih „crnih bisera“, bilo je i opasnih glazbenih samoozljeđivanja (album „Borboleta“ što je bilo sasvim očekivano prema zakonu velikih brojeva); bilo je sasvim uspješnih kolaboracija s poznatim gostujućim glazbenicima (album „Supernatural“(svojevrsna glazbena inkunabula) u kojem je pokušao spojiti Woodstock generaciju s novim pop/rock staležom odgojenim na MTV-u); bilo je i (makar po meni) i uspješnog izleta u world music, točnije u glazbeni idiom zvan Afrolatino. Album se zvao „Africa Speaks“ , bila je to glazbena priča jasnog i čvrstog oblika s kojom je otvorio nove horizonte, nove vrijednosti, spojivši pri tome u neku ruku one inicijalne atome i molekule iz osvita svog stvaralaštva. A bilo je tu i pomalo mistične jazz fusion suradnje s John McLaughlinom.

Blagi nagovještaj što će se dogoditi na ovom albumu mogao se naslutiti na prethodniku „Blessings & Miracles“ kada su u Carlosov glazbeni bar „ušetali“ Steve Winwood, Kirk Hammett, Rob Thomas, Chick Corea, Chris Stapelton – otvorivši mu tako ideju da on bude gost kod poznatih glazbenika. I tako bi.

Teško je i nabojiti s kim sve nije svirao, ovo su samo neki: Miles Davis, Wayne Shorter, Eric Clapton, Stevie Ray Vaughan, Buddy Guy, John Lee Hooker, Smokey Robinson,Lauryn Hill…

Sa 78 godina u osobnoj karti, ovaj neuništivi prebirač po 6 gitarskih žica nanovo oduševljava ne samo svoje fanove. Album nije slučajno nazvan „osjećajan“, iz gotovo svake pjesme izvire Carlosova pasija prema glazbi, vehementno iskazivanje emocija uz jedinstven gitarski zapis, njegov jedinstveni gitarski atanor stilova i glazbenih kultura, njegove trajne gitarske tetovaže koje je zaista teško ne prepoznati iz prvih nota.

Na novom albumu prisutan je   sublimirani kaleidoskop (manje poznatih i manje komercijalnih pjesama) u kojima se sjeća nekih svojih ranijih radova, zajedničkog sviranja s istaknutim glazbenicima: Milesom Davisom („Get On“ i „Rastafario“ s albuma „Mystic Man“ Pola Rustichellia) , Michaelom Jacksonom (Whatever Happenes“ s albuma „Invincible“), Smokey Robinsonom („Please Don’ t Take Your Love“ s albuma „Time Fly When You’re Having Fun“);   Darryl McDanielsom, kao i realizacije nekih novih pjesama.

Osobno mi nedostaje nova, remasterizirana svirka s albuma „The Live Adventures of Al Kooper & Mike Bloomfield“, snimljenom u Fillmore Westu iz daleke 1969 godine, gdje je po prvi put privukao pažnju šire javnosti. Smatram da bi se idealno uklopila u cjelokupnu atmosferu.

Na jednom sessionu bubnjara i producenta Narade Michaela Waldena bio je pozvan i Carlos, tom prilikom je odsvirana „Stranger in Moscow“ kao posveta njegovom dobrom prijatelju, po mnogima kralja popa, Michaelu Jacksonu. Tom prilikom je Carlos kazao: „Kada sviram „Stranger in Moscow“ postajem Michael Jackson, moji prsti postaju Michael Jackson, moja gitara postaje njegov glas“. Rekao bih da je ovo još jedna od Carlosovih brojnih magičih solaža.

Materijal s ovog albuma ima primjetnu patinu nostalgičnosti, profinjenosti, te samo  naoko nonšalantnosti koja je odraz perfektne instrumentalizacije i Carlosove gitarske ekstravagancije.  Čini mi se da je ovo više posveta starijim ljubiteljima njegove glazbe, nego mlađim naraštajima, koji pak iz ovoga materijala mogu naučiti mnogo toga pozitivnog.

Sam Carlos ga je doživio kao duboko putovanje kroz svoje glazbeno nasljedstvo. „Mogu slušati ova album i kazati: Zaista se dogodio“.

Da na kraju parafraziram njegovu avanturu s John McLaughlinom, na ovom albumu u pristojnim količinama zastupljeni su love, devotion, dok nema ni traga predaje. Siguran sam da stari mačak itekako  u rukavima krije nove adute.