Djabe & Steve Hackett / Freya Arctic Jam

Da je glazba univerzalno ( u ovom slučaju dvokomponentno) ljepilo koje uspješno povezuje naizgled nespojivo, ova principijelna koalicija dokazuje upravo tu tvrdnju.

Jedna komponenta ove veze dolazi iz zemlje čardaša i njeguje afinitet prema ambijentalnom, smooth jazzu; druga komponenta poznato je ime svjetske progresivne glazbe, gitarist i kompozitor jednog od najboljih bendova svih vremena.

Sigurno se pitate tko su Djabe i što to znači?

Ovi glazbeni virtuozi iz Mađarske ime svom bendu nadjenuli su iz Ashanti jezika (Gana), a u prijevodu znači sloboda. Zaista pametno i adekvatno ime obzirom na glazbeni odabir.

Grupa je oformljena u Budimpešti 1995. godine i do sada su izdala nevjerojatnih 28 albuma.

Inspiracija za ovaj jam nije potekla sa sunčanih obala (kao na dva prethodna Sardinia albuma, već je nastala u uvijek hladnoj sjevernoj Europi, točnije na poznatom Bodø Jazz festivalu. Interesantna je činjenica da je upravo Steve Hackett pozvao Djabe na zajedničku svirku na navedenom festivalu u siječnju 2024 godine. To im  nije prva suradnja u kojima je već isprofilirano uzajamno poštovanje i iskreni gušt zajedničkog sviranja.

Naziv albuma apsolutni je pogodak u sridu, Freya je nordijska božica cijelog ciklusa ljudskog života (ljubavi, ljepote, plodnosti, rata, magije, smrti), a što je ovaj uspješan jamming dokazao iz svake odsvirane note, mješavini rascvjetanog ambijentalnog, senzibilnog  jazza, začinjenog poznatim Hackettovom gitarskim rukopisom. Ukratko, rezultat je univerzalni lijek za dušu. 

Svakako treba navesti tko je sve zaslužan za ovo glazbeno utočište koje donosi dašak svježine, smiraj poput nirvane:

Tamás Barabás – bas, vokal, gitara, tabla, sinti

Atilla Ėgerházi – gitara, udaraljke

Péter Kaszás – bubnjevi, vokal

Áron Koós Hutás – truba, flugehorn

Zoltán Bubenyák – klavijature

Steve Hackett – gitara, usna harmonika

Ovaj artički jam otvara „In the Silence“  sumornim, kratkotrajnim  kišnim  kapima koje nestaju pod toplim zvukovima basa, lirskog klavira, mekanih klavijatura, akustične (španjolske) gitare, inspirativnog sola na trubi i finog Hackettovog sola kakve ovaj maestro zna izvući iz šest žica.

Odlična sinergija basa i bubnja uvodi nas u naslovnu „Freyu“ s nešto življim ritmom kojeg nadopunjuje nadahnuta partitura na trubi, odličan klavir, odličan gitarski umetak (gitara i u pozadini plete tako potrebne niti). Ovo je rijetka kompozicija u kojoj imamo i kratku vokalnu rolu.

„Whispers of the Woods“ nagovještava njeno fusion jazz porijeklo, prvobitna akceleracija poprima smireniji ritam s dominirajućom gitarom koja zna „pobjeći“ na čudna i uzbudljiva mjesta, pomalo nesvojstvena Hackettu, ali je dokaz njegove nepresušne imaginacije.

„Sliding Trees Woods“ najlaganija je kompozicija albuma s brojnim iznenađenjima poput Hachettove usne harmonike koja stvara pomalo blues ugođaj, s pastoralnim, ali vrlo izražajnim i učinkovitim  basom. Stvoren je odličan glazbeni „švedski stol“ s kojeg možemo izabrati niz delicija ovih vrsnih chefova. Možda je ovo i najjača kompozicija s ovog „malog“ remek djela.

„The Lost Ship“ je inspirativna funk igra s profiliranim basom u odličnoj korelaciji s bubnjem. Čini mi se da je ovo bio potreban ispušni ventil u kojem su opetovano svi članovi dokazali svoje instrumentalne vještine. Jedina „mana“ ove kompozicije njeno je trajanje.

Album zatvara dugometražna „A Storm is Brewing“ odlično „igralište“ ovih superiornih glazbenika na kojem su pokazali i dokazali sve svoje glazbene finte, driblinge, udarce i neospornu koheziju.

Album posjeduje potrebnu linearnost u kojoj dominira profinjena serafinska atmosfera s  odlično posloženom, gotovo  destiliranom harmonijom reda i sloge. S uspjehom su postignute glazbene asonance kojima se podiže zvukovni ugođaj. Sve izgleda tako lako ostvarivo, no pažljivo slušanje otkriva koji se glazbeni „mačori“ kriju iza ove fenomenalne instrumentalne realizacije.

Preporuka: Slušati i samo slušati.