The Chameleons / Arctic Moon

U povijesti rock’n’rolla postoji milijun bendova koji su ostali manje-više nepoznati, a bili su od presudnog utjecaja za one druge (sretnije?) koji su ih imali za uzore, pa „razvalili“ Svijet svojom glazbom. Jedni od tih su The Chameleons, jako utjecajni, a malo prodavani post-punk bend iz okolice Manchestera. Zapravo, čini se da je svaki bend iz UK koji nije mogao nastupati pod originalnim imenom u SAD-u, imao problema sa komercijalnim aspektom svojeg rada. Suede su u Americi morali postati The London Suede, Charlatans su morali postati Charlatans UK, a ovo „UK“ su morali dodati i Chameleonsi da bi izbjegli copyright tužbu. Zato danas na streaming servisima možete naći dio njihova kataloga pod „The Chameleons“, a dio pod „The Chameleons UK“. Obzirom na masovni unos kataloga, Deezer se nije potrudio ih spojiti u jedan bend, pa uvijek imam problema s nalaženjem. Vodite računa o tome ako ih budete tražili jer je njihov najbolji uradak Strange Times iz 1986. moguće pronaći jedino sa „UK“ sufiksom.

A tražiti biste ih trebali ako su vam mili, štajaznam…The Verve, Interpol, Inspiral Carpets, pa „na koncu konca“ i sami Radiohead i My Bloody Valentine. Naime, svi su se oni dobrim dijelom inspirirali radovima naših Kameleona, koji su među prvima „utopili“ zvuk svojih gitara u efekte jeke i reverba i tako postigli savršeno atmosferičan zvuk. Na to dodajte i dramatično pjevanje glavnog autora i vokalista Marka Burgessa i dobijete savršenu zvučnu kulisu postindustrijskog društva koje se, u to vrijeme, već dobrano oslikavalo na ulicama Manchestera, suočenog sa „upravljanim propadanjem“ pod vladom Maggie Thatcher.

The Chameleons su se raspali 1987., nakon smrti svojega managera, ali su se nastavili povremeno okupljati i odsvirali bi pokoju gažu. Nova generacija mančesterskih („Madchester“) bendova s početka 90ih, često se referirala na njihova djela, ali malo tko je mario za „pokojnike“. Ponovno su se okupili 2001. godine i izdali solidan, rezignirano naslovljen album Why Call It Anything sa jednom on najljepših i najtužnijih pjesama koje sam čuo – „Lufthansa“.

Sada, 24 godine kasnije, i ukupno 44 godine od svojih početaka, evo ih opet. Što li nam imaju za reći?

Ako je itko pomislio da će se nakon toliko vremena dogoditi čudo i da će Arctic Moon  biti veličanstveni povratak i konačno zasluženi trijumf za nepravedno zapostavljeni bend, razmislite ponovno. No, za razliku od nekih (recimo – Suede), The Chameleons su uspjeli napraviti nešto što jako dobro rekreira atmosferu njihova davnašnjeg rada i, pritom, napraviti nekoliko stvarno dobrih pjesama. Recimo, „Free Me“ je jedna velika, himnična laganica kakve smo često slušali u 80ima, a „Magnolia“ je atmosferom natopljena pjesma sa fora rifom i koja projicira osjećaj usuda, bez da bude stvarno „scary“. Ne mogu si objasniti zašto, ali ta me pjesma podsjeća na rad Jure i Filma iz vremena njihovog albuma Sva čuda Svijeta. „David Bowie Takes My Hand“ je vrlo zgodna posveta idolu i uzoru benda, a unatoč pomalo prvoloptaškom naslovu, vrlo zgodno i suptilno rekreira zvukove s kakvima se Bowie igrao u svojoj (po meni) najboljoj fazi – između debija i Ziggyja – pa te zvukove uklapa u reverbom natopljene gitare karakteristične za naše Kameleone.

No, najbolje su ostavili za kraj. „Saviours Are A Dangerous Thing“ je, doduše, jedina pjesma za koju sam pronašao i tekst, pa mi to podiže dojam, ali riječ je o pjesmi kakve ste mogli slušati za vrijeme njihove prve faze. Melodična, atmosferična i dramatična pjesma s vrlo pametnim i dobro artikuliranim tekstom koja govori o uzdizanju raznih influencera koji u svojim „tenisicama od tisuću dolara“ upravljaju „majmunima“, sjajna je satira kakvih danas i nema baš previše.

The Chameleons sam upoznao prije 15ak godina i jedno vrijeme sam ih intenzivno slušao, intenzivno uživajući u njihova prva tri albuma. No, nikad, ama baš nikad, me nisu podsjetili na Smithse. Iz sadašnje perspektive to mi se čini jako čudnim jer je i zvuk njihovih gitara izrazito „jangly“. Čak su Smithsi znali donositi taj osjećaj blage paranoje u pojedinim svojim pjesmama. Međutim, ima nešto u primjeni tih gitarskih efekata što pjesme čini potpuno drugačijima, a što si nikada nisam uspio objasniti. I baš ta sposobnost manipuliranja dojmom mi se čini kao izuzetno jaki argument na strani oba benda, i to je baš ono što ih čini jedinstvenima.

Sveukupno, Arctic Moon je vrlo zanimljiv povratak jednog sjajnog benda na scenu koja je, čini se, prepuna post-punk uskrsnuća. Od sve češćeg pojavljivanja Joy Division u medijima do lanjskog povratka The Cure, post-punk revival se čini kao „nova“ fora. Meni je to sasvim OK. Ako svi ti povratci i, eventualni novi bendovi budu zvučali kao Kameleoni na Arktičkom mjesecu, bit će to super.

Za sam kraj jedna preporuka. Ako imate pretplatu na neki streaming, poslušajte obradu „Tomorrow Never Knows“ koja je objavljena na proširenoj verziji albuma Strange Times. To je daleko najbolja obrada neke pjesme Beatlesa. Pa kad ste već tu, poslušajte i cijeli taj album. Jamčim da nećete zažaliti.