Yungblud / Idols

Yungblud nikada nije bio izvođač koji se zatvarao u skromne okvire. Njegove pjesme, nastupi i javni istupi od početka su izrazito emotivni, teatralni i na svakoga ostavljaju određeni dojam. Yungblud je autor jake kreativne snage i ambicije koju je ponekad teško zatvoriti u žanrovske okvire. Na četvrtom studijskom albumu Idols ta je ambicija podignuta još nekoliko razina. Riječ je o prvom dijelu zamišljenoga dvostrukog albuma, objavljenom u lipnju 2025, s dvanaest pjesama raspoređenih na nešto manje od 48 minuta.

Već devetominutna uvodna skladba Hello Heaven, Hello pokazuje što Yungblud ovoga puta želi postići. Umjesto oštrog  pop-punka s ranijih izdanja, okreće se stadionskom rocku i instrumentalnoj glazbi. U istoj se pjesmi izmjenjuju britpop, hard rock, psihodelija i elementi rock-opere, uz očito pokušaj konstrukcije rock spektakla. Unatoč tome što su utjecaji jasno vidljivi, Yungblud ih, nažalost, ne uspijeva kapitalizirati. 

Hello Heaven, Hello počinje obećavajuće. Produkcija je raskošna, a vokal uvjerljiv. Pjesma se širi, mijenja oblik i neprestano najavljuje vrhunac, ali iza svega ostaje dojam da je forma veća od sadržaja. To će postati osnovni problem cijeloga albuma: Yungblud zna kako proizvesti dramatičan trenutak, ali ne i kako svaki od tih trenutaka pretvoriti u pamtljivu pjesmu.

Idols Pt. I nastavlja u sličnom tonu, a prijelaz prema Lovesick Lullaby jedan je od uspješnijih pjesama. Ima ritam, prepoznatljiv refren i manje potrebe da se predstavi kao nešto monumentalno. Upravo u takvim trenucima album najbolje funkcionira. Kada Yungblud prestane dokazivati da je snimio ozbiljno i veliko rock-izdanje, njegova energija djeluje mnogo prirodnije.

Zombie je zamišljena kao centralno mjesto albuma. Velika balada, izraženi vokal i postupno podizanje aranžmana jasno pokazuju namjeru da pjesma postane jednom od prepoznatljivih pjesama ovog izvođača. Harrisonov glas ovdje nosi stvarnu ranjivost, ali izvedba je toliko usmjerena prema očekivanoj katarzi da joj nedostaje autentičnosti. Emocija postoji, no produkcija je neprestano naglašava, podcrtava i naglašava sve dok pjesma gotovo i ne izgubi intimni ton kojeg je trebala nositi.

Sličan problem ima The Greatest Parade. I sam naslov već najavljuje spektakl, a aranžman ga isporučuje kroz široke refrene, zborove i osjećaj ceremonijalnosti. Međutim, album do tog trenutka već nekoliko puta pokušava zvučati puno veće nego što je to u mogućnosti.

Change je zato jedno od ugodnijih iznenađenja. Ritam je jasniji, pjesma prozračnija, a gitaristički solo ne djeluje samo kao ukras koji treba potvrditi pripadnost rock-tradiciji. To je ujedno dokaz da Yungblud ne mora stalno biti na rubu hinjene emocionalnosti kako bi zadržao pozornost slušatelja.

Sredina albuma slušatelja dovodi do zamora. Monday Murder, Ghosts i Fire nude različite nijanse iste temeljne boje: ozbiljne teme, zbijenu produkciju, dramatičan vokal i refrene namijenjene bendovima koji si umišljaju kako su veliki. Pojedinačno nisu potpuno neuspjele, ali u slijedu djeluju kao varijacije već iznesenih ideja. Album želi prikazati širinu, a završava u turobnoj jednoličnosti.

War pokušava dodatno zaoštriti atmosferu, dok Idols Pt. II služi kao svojevrsni povratak središnjoj ideji albuma. Završna Supermoon donosi nešto više prostora i staloženosti, ali ne uspijeva potpuno povezati sve što joj je prethodilo. Popis pjesama jasno je strukturiran kao cjelina, od Hello Heaven, Hello do Supermoon, no konceptualna povezanost više se osjeća u naslovima i produkcijskoj raskoši nego u konkretnom razvoju albuma.

Najveća vrijednost Idolsa jest u tome što predstavlja stvaran pokušaj pomaka. Yungblud više ne želi ostati izvođač čiji se identitet svodi na generacijski pop-punk, buntovne slogane i mladenačku hiperaktivnost. Ovdje želi postati klasičnim rock frontmenom, autorom velikih albuma i izvođač sposoban povezati različita razdoblja britanske i američke rock-glazbe. Ta je ambicija legitimna, ali često sama po sebi nije dovoljna.

Idols često zvuči kao album koji unaprijed zamišlja vlastito mjesto u povijesti, bez stvarnog pokrića za to. Produkcija je velika, vokali su snažni, a reference uredno posložene, ali ispod svega nema dovoljno pokretačke snage koja bi bend učinila velikim. 

Idols zato nije potpuni promašaj, ali nije ni uvjerljiva preobrazba kojom se ovaj bend želi predstaviti. To je prijelazni album izvođača koji zna kamo želi stići, ali još uvijek bez dovoljno kvalitetnog materijala koji će mu osigurati status pop legende.