Tarja / Frisson Noir

Svi smo već polako počeli zaboravljati da je TARJA SOILE SUSANNA TURUNEN nekoć bila pjevačica Nightwisha. Ako baš i ne zaboravljati, onda nam je polako izašlo iz navike često spominjanje te činjenice. Solo karijera duga joj sada već preko 20 godina, koja je sada iznjedrila sedmo studijsko ostvarenje. U biti, računamo li samo kolekcije novih pjesama, bilo bi (vjerojatno) šesto. S obzirom na to da je „Henkäys Ikuisuudesta“ iz 2006., kojeg katkada navode kao debitantskog, skup obrada u blagdansko/klasičnom stilu. Kakvih je tijekom kasnijih godina objavila preko nekoliko.

I dok je Tarjin prvi pravi post–Nightwish album „My Winter Storm“ bio zahvalno djelo, rekli bismo ono što se od nje očekivalo, “What Lies Beneath” tako–tako, a “Colours In The Dark” (2013.) mini–uzlet solo karijere, dva koja su uslijedila, „The Shadow Self“ (2016.) i do sada aktualni „In The Raw“ (2019.), baš se i nisu nešto istaknula. Bilo je tu kojekakvih (stilskih) eksperimentiranja koja baš i nisu nešto uspjela. Ili ih mnogi nisu razumjeli. Kako god. A da ne govorimo o gomili blagdanskih i koncertnih snimaka koje je već bilo pomalo naporno pratiti.

Ta je faza kreativnog predaha, izgleda, okončana i novi je album opet svrstao Tarju točno tamo gdje pripada. Među simfonijsko–metalnu elitu. Možda i zato što je odlučila čvrsto u svoje ruke preuzeti kormilo, čemu u prilog ide i činjenica da je polovicu pjesama sama komponirala, a u onim ostalima ima ‘svoje prste’. I sve skupa ko–producirala. I to je donijelo kvalitetan ishod, jako zahvalan symphonic metal album s jakim progresivnim pečatom. Kompleksan, delikatan, ali i relaksirajući, profinjen, ugodan, kontinuirane dinamike i, koliko god da je scenaristički zapleten, poprilično slušljiv. U kojem do izražaja u svojoj punoj snazi dolaze Tarjini fantastični, poetični, raslojeni operatic–vokali, snaga, moć i utjecaj heavy metala, simfonijska grandioznost, te gotička teatralnost i mističnost. 

Jaki je naglasak stavljen na filmsku dramaturgiju orkestracija i back pjevanja, dok su gitarski dijelovi, ponajviše oni riffični, orijentirani na guranje metalne energije u prvi plan. Bubnjevi su čvrsti i tvrdi poput stijenja, ali i maksimalno ekspresivni, basevi i klavijature odišu mudrošću, a piano i gudala gotovo pa bolnom emotivnošću. Onako, na prvi dojam nakon preslušavanja, album bi se mogao (i trebao) doživjeti kao mnogo više metalno projektiran. No to bi moglo biti i poprilično varljivo. Jer, elementi metala sami su po sebi žestoki, zvukovno dominantni, pa dojam da su glavni baš zbog toga može i zavarati. Naime, čini se da su dovitljivost, pronicljivost i duhovnost orkestralnih dijelova slabije čujni, ali to se – samo čini. Upravo kroz svoju suptilnost naglašavaju koliko su značajan, može se kazati i ravnopravan, dio ove zanimljive priče. I svojom osebujnošću pozivaju da se i njima ozbiljno pozabavimo. Ali da, ako to baš tako treba kazati, više je ovo ‘metalni’ album od zadnja, recimo, dva. Od toga još važnije je da slojevita struktura, poliritmičnost, melodijske linije i maestralna muzikalnost „Frisson Noir“ čini Tarjinim najprogresivnijim albumom. Većina pjesama takvih je (osnovnih) karakteristika, a posebnost su im prekrasni, slikoviti ambijentalni (vokalno/orkestralni) interludiji, koji kao da umiruju napetosti, donose dašak mirnoće, topline i svježine. Koliko god da znaju biti teški, sivi, pa čak i tamni.

Nekoliko pjesama na „Frisson Noir“ uključuje gostovanja poznatih metal i rock imena, a svakako najdojmljivija je progresivna „Leap Of Faith“, koja s energičnim groove–sympho–heavy numerama „Frisson Noir“ i „The Eternal Return“, zaključuje uvodnu trilogiju. U njoj, o „Leap Of Faith“ kazujemo, Tarja pjeva s MARCOM HIETALOM i idealno dočarava stil, ambijent i koncept većeg dijela njezine dosadašnje solo karijere. I, dakako, teško da ima netko, a da se uz njezine tonove neće prisjetiti zajedničkih im dana u Nightwishu. 

“I Don’t Care” energičan je, melodičan i poprilično pamtljiv rock/metal naslov maestralnog gitarskog sola u kojem Tarja svoje senzibilne, kombinira s kreštavim, grubim vokalima DANIJA iz CRADLE OF FILTH. „At Sea” je središnji dio albuma, desetominutni avanturistički ep, uokvirenog progresivnog koncepta uzburkanijih i staloženijih dijelova s impresivnim orkestracijama (i) klasične forme. Jedna od najboljih Tarjinih pjesama uopće.

“Tango” je bombastična sympho–power balada, prepuna maestralnih sola na gudalima u izvedbi dečkiju iz APOCALYPTICE, „Blaze Forever“ zamračeni, odlučan srednji ritam, a „The Trace Outlives“ naslov s najviše hitičnog potencijala. Spomenimo još da je CHAD SMITH, bubnjar RED HOT CHILI PEPPERSA, sebe ugradio u melankoličnu, sumorno-tmurnu “Against The Odds”.

„Frisson Noir“ je, da istaknemo, koncepcijski (i atmosferski) najteži, najmračniji i najrealističniji Tarjin album. Možda i zbog toga neće privući neke nove fanove, možda neće izazvati puno ‘orgazama kože’ na što naslov upućuje, no većina njezinih obožavatelja bi s ovakvim rezultatom mogla biti poprilično zadovoljna. 

I onih koji vole raniji Nightwish. Čak njih u prvom redu.